https://www.facebook.com/276051555584757/

Energetski terapeut JuliAjna, Sarajevo (2026)

05/09/2026

Šta ako ono što pokušavaš razumjeti već dugo pokušava razgovarati s tobom?
Kroz tvoje tijelo.
Kroz osjećaj koji se uvijek vraća, stezanje koje ne znaš objasniti i suzu koja dođe niotkuda.
Kroz strah koji se pojavi baš onda kada pomisliš da si sve ostavila iza sebe.
Nakon dijagnoze i liječenja često naučimo kako da idemo dalje.
Ali rijetko dobijemo prostor da zastanemo i pitamo:
Šta je sve u meni ostalo nakon svega što sam prošla?
Šta još nosim?
Od čega se još štitim?
Šta moje tijelo pamti?
Šta moje srce nije stiglo izgovoriti?
I šta je sada spremno da bude drugačije?
Upravo zato sam Polje prisustva utkala u program Povratak srcu.
Jer ja ne želim ženi dati još jedan prostor u kojem će učiti šta treba da osjeća, misli ili radi.
Želim joj dati prostor da počne slušati sebe.
Kroz četiri susreta u Polju prisustva otvaramo različite slojeve onoga što se u njoj pokazuje.
A ono što se pokaže ne ostaje samo kao zanimljiv uvid.
Pretvaramo ga u iskustvo.
Ako se pokaže da tijelu treba pokret — dobićeš pokret.
Ako treba dah — dobićeš tehniku disanja.
Ako treba zastajanje — dobićeš praksu prisustva.
Ako treba dublje gledanje — dobićeš refleksiju.
Ako nešto traži da bude obilježeno i otpušteno — može doći ritual.
Ako ništa od toga nije potrebno — možda će najvažniji alat biti tišina.
Jer alat ne biram ja unaprijed.
Poruka dolazi iz Polja.
Ja je prevodim.
A ti dobijaš način da je čuješ i živiš.
I upravo tu počinje jedan potpuno drugačiji odnos sa tvojim nesvjesnim.
Ne moraš više samo nagađati:
„Zašto se ovako osjećam?“
Možeš početi pitati:
„Šta mi ovo pokušava reći?“
I naučiti da slušaš odgovor.
❤️ POVRATAK SRCU
Četvorosedmični intimni prostor za žene koje žele da se, nakon svega što su prošle, ponovo približe sebi — svom tijelu, svom srcu i onome što duboko u njima još uvijek traži da bude viđeno.
U programu te čekaju:
✨ 4 sedmice vođenog unutrašnjeg rada
✨ 4 susreta u Polju prisustva
✨ 4 duboke meditacije
✨ pitanja za refleksiju
✨ kreativni rad
✨ prakse za povezivanje sa tijelom i srcem
✨ prostor da ono što otkriješ ne ostane samo spoznaja, nego postane novo iskustvo
I želim posebno da naglasim nešto što mi je važno.
Prvim ciklusima Povratka srcu poklanjam Polje prisustva.
🩷

04/09/2026

„Povratak Srcu“ nisam napravila zato što sam željela još jedan program.
Nastao je zato što znam kako izgleda kada se život odjednom podijeli na prije i poslije.
Prije šest godina i sama sam se susrela sa dijagnozom karcinoma dojke.
I ono što sam kroz to iskustvo najdublje razumjela jeste da žena ne prolazi samo kroz medicinski dio priče.
Prolazi kroz promjenu odnosa prema tijelu, sigurnosti, ženstvenosti, bliskosti.
Prema budućnosti, a ponekad i prema samoj sebi.
Zato sam željela napraviti prostor koji neće od žene tražiti da bude pozitivna.
Da bude jaka, da brzo otpusti ili da „misli dobro“.
Da bude zahvalna ili da se pravi da nije uplašena.
Željela sam napraviti prostor u kojem može reći:
„Danas mi je teško.“
I da to bude dovoljno.
„Povratak Srcu“ traje četiri sedmice.
Svake sedmice žena dobija novi sadržaj putem emaila — meditaciju, ritual, pitanja za refleksiju, kreativni zadatak i nježnu dnevnu praksu.
Od srca preporučujem pisanje dnevnika rukom, jer i samo usporavanje kroz olovku i papir može postati dio njenog procesa.
A jednom sedmično sjedamo zajedno.
Svaka žena ima svoju individualnu sesiju Polje prisustva.
U tim susretima osluškujemo poruke i uvide koji se pokazuju kroz njen individualni rad i na kraju dobija personalizovane smjernice i preporuke za ono što joj može biti naredni korak.
U svakom ciklusu biće samo četiri žene.
Ne želim veću grupu.
Želim da mogu zapamtiti tvoje ime.
Da znam gdje si.
Da mogu biti prisutna i da ovaj prostor ostane intiman.
Vrijednost samo četiri individualne sesije je 320 €.
Ali za prve cikluse želim napraviti nešto posebno.
Te četiri sesije poklanjam.
Jer sam i sama bila žena kojoj je trebala podrška.
I jer je moja velika želja da ovaj program prvo pronađe upravo one žene zbog kojih je nastao.
Zato je investicija za prve grupe simboličnih 99 €.
U oktobru otvaram vrata za samo četiri žene.
Ako osjetiš da želiš da saznaš više, ne moraš donositi odluku odmah.
Napiši mi samo:
SRCE 🤍
Javiću ti se lično.
I možemo samo razgovarati.
Bez pritiska.
Bez obaveze.
Samo jedna žena sa drugom. 🤍

03/09/2026

Kada govorim o srcu, ne govorim samo o organu koji kuca u našim grudima.
U svom radu srčanu čakru koristim kao duhovnu i simboličku mapu - kao prostor koji povezujem sa ljubavlju, bliskošću, saosjećanjem, povezanošću, davanjem i primanjem.
I upravo me pitanje srca posebno dodiruje kada radim sa ženama koje su prošle kroz iskustvo karcinoma dojke.
Jer mnogo p**a žena nakon svega kaže:
„Ne znam više kako da vjerujem svom tijelu.“
„Ne znam kako da budem bliska.“
„Ne znam kako da primim pomoć.“
„Ne mogu da zaplačem.“
„Moram biti jaka.“
„Ne želim nikoga opterećivati.“
A ja tada ne želim reći:
„Otvori srce.“
Jer znam da se srce ne otvara na naredbu.
Nekada je zatvaranje bilo način preživljavanja.
Nekada je žena morala postati nevjerovatno funkcionalna upravo zato što nije imala prostora da bude ranjiva.
Zato me više zanima nešto drugo:
Kako da ponovo stvorimo dovoljno sigurnosti da žena može osjetiti ono što osjeća?
Da primi zagrljaj.
Da kaže da joj je teško, postavi granicu, traži pomoć, pusti suzu.
Da osjeti radost bez griže savjesti.
Da ne mora sve sama.
To su za mene vrata kroz koja počinje Povratak Srcu.
I zato će srčani centar biti jedna od važnih tema našeg četvorosedmičnog rada.
Ne kao zamjena za medicinski tretman.
Ne kao obećanje da ćemo meditacijom liječiti bolest.
Nego kao prostor unutrašnjeg rada uz sve ono što žena već prima od svoje medicinske i druge stručne podrške.
U oktobru otvaram prostor za samo četiri žene.
A ženama prvih ciklusa poklanjam individualne sesije Polje prisustva.
Ako osjetiš da želiš saznati više, možeš mi napisati SRCE.
Ne moraš ništa odlučiti.
Možemo samo razgovarati. 🤍

01/09/2026

Neke dijagnoze ne ostanu samo u nalazu.
Uđu u odnos koji imamo sa tijelom.
Sa ogledalom, dodirom, budućnošću.
Sa životom i sa samom sobom.
Kada sam se prije šest godina susrela sa dijagnozom karcinoma dojke, vrlo brzo sam shvatila da liječenje nije jedino kroz šta žena prolazi.
Postoji i onaj nevidljivi dio p**a.
Onaj koji se ne vidi na nalazima.
Strah koji se pojavi kada treba otići na kontrolu.
Tišina nakon što se završi liječenje.
Pitanje da li ponovo mogu vjerovati svom tijelu.
Tuga zbog onoga što se promijenilo.
Ponekad i krivica što nisam „dovoljno zahvalna“ jer je liječenje završeno.
Ponekad osjećaj da bi sada već trebalo da budem dobro.
A možda nisam.
Možda tek sada imam dovoljno prostora da osjetim sve ono što sam morala ostaviti po strani dok sam prolazila kroz ono najteže.
Zato danas želim otvoriti jednu drugačiju priču o oporavku.
Ne samo priču o tome da je liječenje završeno.
Nego i priču o ženi koja poslije svega pokušava ponovo pronaći sebe.
Ono što kroz „Povratak Srcu“ želim ponuditi nije zamjena za medicinsku njegu, liječenje ili psihoterapiju.
To je jedan dodatni, nježan prostor za zastajanje, refleksiju, meditaciju, emocionalnu obradu, povezivanje sa sobom i primanje podrške.
U oktobru otvaram prvi ciklus za samo četiri žene.
I kroz cijeli septembar želim razgovarati upravo o ovome.
O onome što se događa kada dijagnoza prođe kroz tijelo, ali ostavi trag i u srcu.
Ako poznaješ ženu kojoj bi ova tema mogla značiti, možda joj možeš samo poslati ovaj tekst.
Bez savjeta.
Bez popravljanja.
Samo kao poruku:
„Vidim te.“ 🤍

31/08/2026

Postoje trenuci kada shvatim da ono što sam cijeli život smatrala „svojom prirodom“ možda uopšte nije nastalo sa mnom.
Možda sam naučila da budem jaka.
Da ne tražim.
Da razumijem druge prije sebe, da ne razočaram.
Da preuzmem, spasavam, izdržim.
I kada to počnem prepoznavati, očekujem da će odmah doći olakšanje.
Ali često se dogodi nešto sasvim drugo.
Kada prvi put kažem „ne“, tijelo se stegne.
Kada postavim granicu, pojavi se krivica.
Kada izaberem sebe, osjetim nemir.
Kada više ne preuzmem tuđe, pojavi se strah.
I tada mi je najvažnije da ne zaključim odmah da radim nešto pogrešno.
Jer možda samo učim svoje tijelo da postoji život izvan starog obrasca.
Ne moram da krivim porodicu da bih prestala da nosim ono što više nije moje.
Mogu sa poštovanjem pogledati odakle dolazim.
Razumjeti šta sam naučila.
Zahvaliti onome što mi je nekada pomoglo da preživim.
I onda polako odlučivati šta želim ponijeti dalje.
A šta ostavljam.
Jer između starog načina života i onoga što tek postajem često postoji jedan neugodan prostor.
Prostor u kojem još nisam potpuno sigurna.
Ali više nisam ni ona stara.
I možda upravo tu počinje nešto najdragocjenije:
prostor za mene.
Za moje potrebe.
Moje granice i želje.
Moje odnose, ritam i moj život.

Ako osjećaš da se i u tebi upravo događa taj prijelaz — da razumiješ mnogo toga, ali tvoje tijelo još uvijek reaguje kao da je opasno izabrati sebe — o tome možemo raditi kroz Polje prisustva.

Ne moraš prvo sve razumjeti.
Ne moraš čekati da nestane nelagoda.
Možeš početi upravo tamo gdje jesi.
Pitaj se danas:
Šta moje tijelo pokušava da mi kaže sada?
🤍
Sve informacije o sesijama su na linku - Polje prisustva - u opisu profila.

28/08/2026

U jednoj od sesija Polja prisustva pojavila se slika koju ne doživljavam kao sliku borbe.

Vidjela sam ženu kako se usred velike oluje drži za palmu.

Vjetar je snažan.

Sve oko nje se pomjera.

A ona pokušava ostati uspravna.

Ali poruka Polja nije bila:

"Drži se jače."

Bila je potpuno drugačija:

"Pusti."

Jer ono što je izlazilo kroz srce nisu bile nove emocije.

Bila je to tuga.

Razočaranja.

Neoprosti.

Slojevi koji su dugo bili zadržavani jer je nekada možda bilo sigurnije potisnuti ih nego osjetiti.

A sada više nisu željeli ostati unutra.

I zato je oluja došla.

Ne da je odnese.

Nego da pokrene ono što je predugo stajalo.

Posebno me dirnula poruka srca:

Ne moraš više držati sve tako čvrsto.

Ponekad pomislimo da ćemo se raspasti ako pustimo kontrolu.

A onda, kada se ruke konačno otvore, otkrijemo da ispod nas postoji tlo.

Da možemo osjećati i ostati.

Plakati i ostati.

Biti zbunjene i ostati.

Ne znati i ostati.

A kada srce počne da se oslobađa, otvara se i grlo.

Istina više ne mora biti izgovorena kroz ljutnju.

Ne mora biti objašnjena deset p**a.

Ne mora biti prilagođena da bi bila prihvaćena.

Može jednostavno biti:

"Ovo osjećam."

"Ovo mi treba."

"Ovo više ne mogu."

Možda iscjeljenje nije trenutak kada oluja prestane.

Možda je trenutak kada prvi put shvatiš:

Oluja može prolaziti kroz mene, a ja ipak ostajem svoja.

🤍

Jedno polje. Jedan uvid. Jedan korak bliže sebi.

Ovo nije priča jedne osobe.

Ovo je jedan od načina na koji nam se Polje prisustva ponekad obraća.
Možda ćeš u njemu prepoznati i dio svog p**a.

Sve informacije i raspoložive termine naći ćeš na linku - Polje prisustva - u opisu profila.

🤍

27/08/2026

Ne znam šta mi sutra donosi.
I možda je upravo tu ljepota svega.

Predugo sam mislila da moram imati odgovore, plan, sigurnost ili da moram vidjeti put kojim idem da bih imala hrabrosti napraviti sljedeći korak.

A život me polako uči drugačije.

Uči me da ne moram vidjeti cijeli put.
Dovoljno je da vidim sljedeći korak.
Da vjerujem i onda kada nemam dokaze.
Da zahvalim i onda kada još ne razumijem zašto se nešto događa.

Jer pogledaj sunce.
Svake večeri nestane iza horizonta.
Na trenutak ga više ne vidimo.
Ali ono ne odlazi sa strahom da je sve završilo.
Samo odlazi svojim putem.
I vraća se.

I sa nama je tako.
Neke stvari moraju zaći da bi napravile prostor za nešto novo.
Možda ono što danas izgleda kao kraj samo priprema teren za početak koji još ne možemo vidjeti.

Zato danas biram zahvalnost umjesto straha.
Povjerenje umjesto potrebe da sve kontrolišem.
Mir umjesto odgovora koje još nemam.
I kada ne vidim sutra, vjerovaću životu.
Jer, ne moramo znati gdje nas vodi.
Dovoljno je znati da nas vodi.

Sačuvaj ovu objavu kao podsjetnik.
Pošalji, uvijek imaš kome.
🤍

26/08/2026

Postoji jedna rečenica koju posljednjih dana osjećam mnogo dublje:
Ne živim samo ono što želim. Živim i ono što svojim bićem potvrđujem.
I mislim da je upravo tu razlika između želje i stvarne transformacije.
Mogu željeti drugačiji odnos, a iznutra još uvijek očekivati napuštanje.
Mogu željeti mir, a svoje dane graditi oko stalne napetosti.
Mogu željeti slobodu, a osjećati krivicu kada sebi dam ono što mi treba.
Mogu željeti obilje, a teško primati. ili željeti da budem viđena, a cijeli život učiti kako da se sakrijem.
I tada nije potrebno da sebe pitam:
„Zašto mi se ovo događa?“
Mogu pitati:
„Šta ja još uvijek svojim životom potvrđujem?“
Ovo pitanje nije optužba.
Ne vjerujem da sam kriva za sve što mi se dogodilo.
Život je mnogo složeniji od toga.
Ali vjerujem da u meni postoje mjesta koja mogu postati svjesna.
Mjesta koja mogu promijeniti odnos prema sebi, iz kojih mogu početi donositi drugačije odluke.
Jer ono što zovemo „vibracijom“ za mene nije samo neka nevidljiva frekvencija.
To je način na koji postojim, primam, biram, volim.
Šta dopuštam.
Šta smatram normalnim.
Koliko sebe ostavljam u odnosima.
Koliko vjerujem vlastitom osjećaju.
I možda zato ne moram stalno pitati:
„Kako da manifestujem ono što želim?“
Možda je dublje pitanje:
„Ko sam ja dok želim ono što želim?“
Tu počinje susret sa sobom.
A iz tog susreta može početi stvarna promjena.
Ako osjećaš da postoji nešto što ti se u životu uporno vraća, nešto što razumiješ glavom, ali još uvijek živiš tijelom — Polje prisustva može biti prostor da to zajedno pogledamo.
Jer ponekad ti ne treba još jedan odgovor.
Treba ti da konačno vidiš pitanje koje cijelo vrijeme živiš.
Sve informacije o sesijama i raspoložive termine pronaći ćeš na linku - Polje prisustva - u opisu profila.
🤍

25/08/2026

Postoje žene koje ne znaju kako da stanu.
Nije baš da ne žele. Samo ne znaju kako.
Zato što negdje duboko vjeruju da ne smiju.
Ako ja ne uradim — ko će?
Ako ja ne držim — ko će?
Ako ja stanem — šta će se dogoditi?

I tako godine prolaze.

Odmor dolazi tek nakon svega.

A „sve“ se nikada ne završi.

Tijelo zato nauči da stalno bude spremno.
I kada konačno legneš, ono još uvijek ne zna da je smjena završena.

Jer odgovornost nije samo ono što radiš.
Ponekad postane stanje u kojem stalno osluškuješ šta kome treba, šta bi moglo poći po zlu i šta još moraš držati pod kontrolom.

A onda jednog dana napraviš nešto što ti je možda mnogo teže nego što izgleda:
staneš.
Ne riješiš sve, ne odgovoriš odmah, ne preuzmeš još jednu obavezu.
Ne popraviš ono što nije tvoje.
I vidiš da se svijet ipak nije raspao.

Možda se upravo tada u tijelu počinje stvarati jedno novo iskustvo:
„Mogu da stanem.“
„Mogu da odmorim.“
„Ne moram sve sama.“
I možda je to jedna od najvažnijih stvari koju možemo naučiti:
da naša vrijednost ne zavisi od toga koliko možemo nositi.

Ako si se prepoznala, pitaj se danas:
Šta bih spustila kada bih zaista povjerovala da ne moram sve držati sama?

Sačuvaj ovu objavu kao podsjetnik.
Pošalji. Uvijek imaš kome.
🤍

24/08/2026

Postoji jedna vrsta umora koju dugo nisam znala imenovati.
Nije to bio samo umor od posla.
Nije bio samo umor od obaveza.
Bio je to umor od osjećaja da sve zavisi od mene.
Ako ja ne uradim — neće biti urađeno.
Ako ja ne riješim — neće biti riješeno.
Ako ja ne izdržim — ko će?
I tako sam godinama živjela.
Nosila sam posao, porodicu, obaveze, tuđe emocije i probleme.
A sebe sam stavljala na kraj.
Uvijek je bilo nešto važnije.
Neko važniji.
I ono što danas prepoznajem kao jedan od svojih najdubljih obrazaca tada sam nazivala:
odgovornošću.
Danas znam da pretjerana odgovornost često izgleda vrlo lijepo spolja.
Izgleda kao žena na koju se svi mogu osloniti.
Kao ona koja sve stiže, nikada ne kaže ne, uvijek zna šta treba.
Koja se brine, predviđa i drži sve pod kontrolom.
Ali ono što se ne vidi jeste cijena.
Jer ako vjerujem da sve zavisi od mene, onda nikada zaista ne mogu odmoriti.
Čak i kada tijelo leži, um radi.
Šta još treba?
Šta ako se nešto desi?
Jesam li sve provjerila, nekoga zaboravila?
A ispod svega toga često nije bila snaga.
Bio je strah.
Strah da će se sve raspasti ako ja pustim.
Zato je jedan od najvažnijih koraka mog iscjeljenja bio da naučim stati.
I nije bilo lako.
Prvi osjećaj kada sam počela spuštati teret nije bila sloboda.
Bila je krivica.
Ali sam polako počela učiti:
Nije sve moje.
Nisam odgovorna za svačije emocije.
Ne moram popravljati ono što nisam pokvarila.
Ne moram biti dostupna u svakom trenutku.
Ne moram zaslužiti odmor.
I ne moram držati cijeli svijet na svojim ramenima da bih bila vrijedna.
Danas, kada osjetim da ponovo pokušavam sve preuzeti, zastanem i pitam:
"Da li je ovo zaista moje?"
Ponekad jeste.
Ali vrlo često nije.
I svaki put kada spustim ono što nije moje, osjetim kako mi se život vrati u tijelo.
Kako dah postane dublji i prostor u meni se proširi.
Možda je i to iscjeljenje.
Ne naučiti kako da još više izdržim.
Nego konačno naučiti šta mogu prestati nositi.

Ako si se pronašla u ovoj priči, želim da znaš:
ne moraš biti neophodna da bi bila voljena.
I ne moraš biti iscrpljena da bi bila vrijedna.
A sada - odgovori sebi na ovo pitanje:
Šta trenutno nosiš, a duboko u sebi znaš da nije tvoje.
Sve info na linku Polje prisustva 🤍

Energetski terapeut JuliAjna

05/09/2026

04/09/2026

03/09/2026

01/09/2026

31/08/2026

28/08/2026

27/08/2026

26/08/2026

25/08/2026

24/08/2026

Address

Website

Alerts

Contact The Business

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request