31/08/2026
Danas sam se sjetila scene iz Harryja Pottera u kojoj Dolores Umbridge daje Harryju pero kojim mora iznova pisati: „Ne smijem lagati.“
Ali svaka riječ koju napiše urezuje se u njegovu kožu.
I pomislila sam: kako bi izgledale naše ruke kada bi se na njima urezala svaka ružna riječ koju smo izgovorili o drugima?
Svako „čula sam da je ona…“
Svaka neprovjerena priča koju smo prenijeli.
Svako naslađivanje tuđim pogreškama.
Svaka uvreda napisana iza ekrana.
A još važnije: koliko toga što govorimo o drugima bismo bili spremni ponoviti dok ta osoba stoji ispred nas?
Bismo li joj gledajući je u oči rekli:
„Odvratna si majka.“
„Djeca bi ti bila bolja bez tebe.“
„Sama si si kriva.“
Svi nekada nešto prepričamo, donesemo zaključak ili komentiramo tuđe ponašanje. I možemo se ne slagati, kritizirati nečiji postupak ili reći da nešto smatramo pogrešnim.
Ali postoji razlika između kritike postupka i ponižavanja čovjeka. Klevetanja i optuživanja.
Na internetu tu granicu posebno lako izgubimo.
Jer ne vidimo lice dok čita.
Ne vidimo reakciju.
Ne vidimo što se događa kada ugasi ekran.
Ali s druge strane ekrana nije profil, naslov ni tema dana.
S druge strane je živa osoba.
Osoba koja pročita. Koja osjeti. Koja nakon toga spusti mobitel i nastavi živjeti svoj stvarni život noseći i ono što smo joj upravo ostavili.
I ne dobije samo naš komentar.
Dobije desetke, stotine, ponekad tisuće ljudi od kojih je svaki „samo komentirao“, „samo podijelio“, „samo prenio“.
Ali kada se tisuću naših „samo“ sruši na jednu osobu, za nju to više nije malo.
Zato možda prije nego nešto napišemo ili prenesemo vrijedi zastati:
Da ova osoba sada sjedi preko p**a mene, bih li joj ovo rekla? I jesam li spremna iza toga stajati svojim imenom?
Možda nam se riječi ne urezuju u kožu kao Harryju, ali ponekad bi bilo dobro zamisliti da se urezuju.
Možda bismo pažljivije birali što želimo nositi na svojim rukama.