15/05/2026
SURADNJA S KRIVNJOM
Nisam vam rekla da sam se upisala u edukacijski ciklus za konstelatore (Ordo Vivus) te da sam počela intenzivno proučavati rad dr. Berta Hellingera. Malo je reći da sam fascinirana i da je fenomenološki pristup za mene osobno već dugo jedini smislen pristup, samo što bih to opisala manje stručnim jezikom - „Životnu situaciju ne pokušavam smjestiti u teoriju i u teoriji pronaći rješenje, već teorije koristim kako bih što brže došla do rješenja za neku konkretnu situaciju.“ To često znači da za jednu konkretnu osobu i konkretnu situaciju postoji rješenje koje se vrlo često ne može preslikati na neku drugu situaciju i drugu osobu. Varijacije na temu su prisutne, no one nastaju kad se kombiniraju prisutnost, aktivno slušanje, teorijska znanja, praktične vještine, otvoren um i kreativan način razmišljanja.
Evo kako se u knjizi „Nevidljivi zakoni ljubavi“ objašnjava savjest i krivnja:
„Čista ili nečista savjest nema puno veze s dobrim ili zlom; najgori zločini i nepravde su počinjeni s čistom savjesti, a ponekad se osjećamo krivima radeći nešto dobro, ako se to razlikuje od onoga što drugi očekuju od nas. Tu savjest, koju osjećamo kao krivnju ili nevinost, nazivamo osobnom savjesti.
Naša osobna savjest ima mnogo različitih mjerila, jedno za svaku vrstu odnosa: jedno mjerilo za naš odnos s ocem, drugo za odnos s majkom, jedno za crkvu, drugo za radno mjesto, odnosno jedno za svaku grupu kojoj pripadamo.
…
Kada naši postupci ugrožavaju ili naštete našim odnosima, osjećamo krivnju, a slobodu od krivnje, tj. nevinost osjećamo kada im naši postupci pogoduju.
…
Krivnju osjećamo kao isključivanje i otuđenje, kada je naše pripadanje u opasnosti. Nevinost osjećamo kao duboku pripadnost i bliskost.
Krivnju osjećamo kao obvezu i dužnost, kada naše davanje i primanje nisu uravnoteženi. Kada jesu, osjećamo nevinost kao naše pravo i slobodu.
Krivnju osjećamo kao skretanje s p**a i strah od posljedica ili kazne, kada nismo u skladu s normama društva. Nevinost u odnosu na društveni poredak osjećamo kao savjesnost i odanost.“
U ovom se tekstu uopće ne bavim pravnim objašnjenjem krivnje u kontekstu počinjenja bilo kojeg kaznenog ili prekršajnog djela. Bavim se krivnjom koju često osjećam u odnosima.
- Osjećam se krivom kada želim reći „ne“ nekome tko od mene očekuje da napravim nešto što on želi i kada to želi, naročito ako je prisutan i osjećaj dužnosti.
- Osjećam se krivom kada je moj stil života, ono u što istinski vjerujem, što želim živjeti i stvarati u sukobu s vrijednostima koje sam stekla u vlastitoj obitelji.
- Osjećam se krivom kada su ljudi dobri prema meni, kada su međuljudski odnosi na poslu lijepi i lijepo mi je na poslu, no svejedno osjećam da taj posao više nije moj put.
- Osjećam se krivom kada mi treba odmor, no imam obvezu otići na posao/napraviti nešto za obitelj.
Slobodno nastavite niz. Pronalazite li se u kojoj od ovih rečenica?
Na Majčin dan upala sam u vrlo neugodno psihičko stanje, stanje za koje sam mislila da je iza mene. Javile su se intenzivne misli o tome kako bi mnogima bilo bolje da me nema, krivnja za maminu bolest i smrt, krivnja za mnogo toga u obitelji iz koje potječem, a za što kao dijete objektivno nisam bila odgovorna. No, osjećaj je tu. Grupa Moć osmice i prijateljica koja proučava astrologiju jako su mi pomogli. Inače, grupa Moć osmice grupa je ljudi koja se sastaje na tjednoj bazi i u kojoj jedni drugima pomažemo slanjem namjera, grupnom podrškom, prihvaćanjem i prisutnošću – hvala vam, znate koji ste.
Zbog njihove pomoći, podrške, prihvaćanja i dijeljenja informacija osvijestila sam svoje automatsko i nesvjesno postupanje s krivnjom - čim osjetim i miligram krivnje, odmah tražim načine kako da je izbjegnem, kako je uopće ne bih osjetila. Krivnja je u mom unutarnjem svijetu odmah ušutkana. Da je krivnja u obliku čovjeka, postupak bi izgledao ovako: prvo joj zalijepim traku preko usta. Ako pokušava pričati rukama i nogama, vežem je. Ako i dalje ispušta zvukove i pogledom želi komunicirati, preko glave joj stavljam kapu, smještam je u ormar i preko nje naslažem sve što se da naslagati. Drugim riječima, moj tretman prema njoj je vrlo agresivan i odbijajući. Posljedica toga je stalan pokušaj da budem manja, da budem drugačija, da se uklopim, da se prilagodim po cijenu odbacivanja sebe, čak bih rekla - ubijanja sebe malo po malo.
Osvještavanje vlastitog postupanja s krivnjom u kombinaciji s onim što sam podijelila s vama o krivnji kako je opisuje B. Hellinger dovelo me do sljedećeg pitanja: „U redu. Što bi se dogodilo kada bih krivnji dopustila da se slobodno izražava? Kada bih surađivala s njom? Kada bih odlučila čuti poruku koju mi nosi?“
I napravila sam proces suradnje s krivnjom i oduševila me! U suradnji s tom konkretnom, dugogodišnjom i potisnutom krivnjom (možda bi s nekom drugom krivnjom bilo drugačije), imala sam osjećaj kao da mi pokazuje koje je moje mjesto u svijetu, gdje se nalaze moja autentičnost i moja sloboda. U procesu sam otišla na to mjesto i imala osjećaj kao da granice nekog odnosa nisu tu zato da bi nas zadržale unutra, već su tu jer je to jednostavno granica nekog odnosa zbog razvojne točke svijesti do koje su došli oni koji su taj odnos stvorili. To su „zidovi“ (naša podsvjesna vjerovanja, obrasci razmišljanja, potisnute emocije…) koji ne dozvoljavaju da vidimo što je iza njih. To su „filteri“ na našoj percepciji te načinu razmišljanja i zaključivanja.
Suradnja s krivnjom omogućila mi je da otvorim vrata u tom zidu i napravim korak naprijed. Ispred sebe ugledala sam sobu koja nije bila puna, no nije bila ni prazna. Kao da su ideje o ispunjavanju prostorije već tu, ali još nisu uzemljene. Iz središta te prostorije pogledala sam prema vratima kroz koja sam prošla i prema zidu. Iz te perspektive zid ne postoji – više kao staklo kroz koje se vidi s jedne strane, a s druge strane je zrcalo, samo što ovdje nije dojam zrcala već zida. No, strah da će mi se nešto loše dogoditi bio je neopravdan, jer oni koji su ostali u prostoriji iz koje sam izašla, sada više ne vide samo zid, već vide i vrata. Ne vide da sam ih napustila, vide da sam samo izašla u drugu prostoriju i vrata su ostala otvorena.
Imala sam dojam da mi suradnja s krivnjom otkriva „moje autentično mjesto pod Suncem na Zemlji“, a otvorena vrata zida kojeg i drugi doživljavaju kao prepreku zbog koje ne mogu disati punim plućima i živjeti puni potencijal omogućuju i drugima da ugledaju mogućnost prolaska kroz ta vrata i pronalaska „svog autentičnog mjesta pod Suncem na Zemlji“.
Hoće li napraviti korak prelaska preko praga? Ne znam. Izbor je na njima, a ovaj tekst daje ideji o drugačijim načinima postupanja s krivnjom prostor da živi i širi se.
Od Srca Srcu,
Rebeka
