Put Pjesme Srca

08/09/2026

ZBOG NESTANKA STRUJE

Jučer navečer bili smo bez struje oko dva sata.

To popodne posudila sam knjige u knjižnici i predvečer započela s čitanjem jedne od njih. Sjela sam na balkon, uživala u zalasku sunca i čitanju knjige. Čitala sam odjeljak koji glasi: „U tom trenutku sijevne zasljepljujući bljesak munje i udari grom. Električna rasvjeta u glavnoj kući zatreperi i ugasi se.“ Nije prošla ni minuta i kaže mi muž da je nestala struja, a ja njemu: „Ti to mene zaj…“

No, nije me zezao. Struja se nije vraćala i djelovalo je kao da se to neće dogoditi brzo kao inače. Mrak je padao pa smo pripremili svijeće i razne baterijske lampe.

Moram priznati da je bilo neke čari čitati uz svjetlost svijeće roman u kojem se mnogo toga vrti oko praznovjerja, čudnovatih događaja u koloniziranom području na kojem se izmiješalo domaće i strano stanovništvo.

Pisala sam danas nešto u svoj dnevnik i dobila inspiraciju za ovaj tekst te povezivanje nestanka struje s onim što se događa u našoj nutrini kada izgubimo svijest o vječnoj i direktnoj povezanosti s Bogom, Izvorom Svega Što Postoji, Životnom Energijom ili kako već To želiš zvati.

Kad je nestala struja, prestao je raditi hladnjak, internet, lift, svjetlo… Da sam pekla nešto u pećnici ili prala rublje, i ti bi uređaji prestali raditi ono za što su stvoreni. Bez struje su samo prazan skup dijelova s potencijalom da budu korisni, no taj potencijal se ne mora nikad ostvariti.

Struju inače ne vidimo vlastitim očima. Ona struji negdje unutar žica, unutar zidova i vidimo samo njezin učinak u radu različitih uređaja koji nam itekako pomažu u svakodnevnom životu. Toliko smo naviknuti na to da je tu, da je stalno dostupna, da nekad i zaboravimo da postoji, da je „ona“ ta koja daje „život“ našim uređajima. Sami za sebe, ti uređaji nemaju život, niti ga nemaju ako ih mi ne izaberemo i ne uključimo u struju te ih pokrenemo.

Ono Božansko, baš poput struje, ne vidimo očima kao što vidimo bilo što što postoji u materijalnom obličju. To vidimo Srcem, osjetimo u svojoj unutrašnjosti. Bez toga nema ni nas, bez toga naše srce ne radi, ne radi mozak, ne radi nijedan organ. Činjenica je da svjesno ne upravljamo radom organa, to se događa bez naše svjesne volje.

Mnogi ljudi, a prečesto i ja sama, kao da smo u borbi sa Životom, pokušavamo ga kontrolirati, nešto dokazati, popraviti… I rijetko to radimo svjesno. To je nešto nesvjesno. Neki dijelovi u našoj unutrašnjosti koji su u mraku, odnosno koji su ostali „bez struje“, rade to bez naše svjesne volje. Dogodio se neki kvar zbog kojeg struja ne dolazi do tih dijelova nas. I možemo mi pokušavati osvijetliti te dijelove sebe stiskanjem prekidača za svjetlo, no to svjetlo neće proraditi dok se ne ukloni kvar zbog kojeg struja ne dolazi do tih dijelova.

Objasnit ću to uz pomoć usporedbe za koju ne tvrdim da je i činjenična istina. Više je to simbolična slika.

Recimo da smo kao mala djeca velika ulična lampa koja svijetli jarkim i snažnim svjetlom. Struja u tu lampu ne dolazi iz jednog izvora, već kroz sve što dijete okružuje. Dio struje dolazi kroz brigu roditelja i šire obitelji, prirodu, društvene institucije i uređenje, religiju itd. Sve što postoji u sebi sadrži i „Struju“ koja daje život. Čim smo se rodili, imamo bezuvjetno pravo na uživanje te „Struje“, no kroz odgoj učimo da je uživanje u Njoj uvjetovano. I tako počinjemo stvarati mentalne i perceptivne kućice i okvire kroz koje doživljavamo svijet. Počinjemo tražiti mrvice te „Struje“ prilagođavajući se tuđim očekivanjima, iako u sebi cijelo vrijeme imamo pristup izobilju „Struje“. I u sebi počinjemo osjećati sve veći mrak, usamljenost, napuštenost, strah, nemoć… I sebe više ne vidimo kao sjajnu i snažnu uličnu lampu, već se ogledamo u društvu i vidimo mrak u kojem se nekad ugledaju slabi plamičci svijeća. I tada pokušavamo ugrabiti to svjetlo za sebe, ali to ne ide tako.

I da ga ugrabimo, ono vjerojatno neće sjati jače, već će slabiti dok se ne ugasi, jer to svjetlo nije naše svjetlo. Ne možemo zaista svijetliti u svom punom potencijalu, ako to svjetlo pokušavamo dobiti izvana bez da razumijemo otkuda to svjetlo potječe.

„Struja“ u svima nama već postoji, samo nismo naučili vidjeti je, slušati je, slijediti je, naročito ako nam daje impuls za kretanje u smjeru koji nije zadan obiteljskim, društvenim i religijskim običajima, pravilima i vjerovanjima.

Mnogi od nas žele da im životi budu drugačiji, a rijetki bi napravili iskorak od poznatog i dobro uhodanog načina razmišljanja, ponašanja i emocionalnog reagiranja.

I možda ne trebamo učiniti puno, osim otvoriti percepciju za zamjećivanje te „Struje“ koja svemu daje život i učiti primjećivati je u sebi i oko sebe.
I u tom učenju drugačijeg percipiranja, možda nije pitanje što je dobro, a što nije i zašto, već što podržava Život, a što ne i kako.
Na primjer… Dijete je dovoljno veliko da samo sebi veže tenisice. No, odrasli ipak odlučuju to raditi umjesto djeteta i uvijek nađu neki razlog da opravdaju sebe i svoj postupak kao „dobar“. No, podržava li to djetetov život i podržava li ga na dugoročne staze – uči li ga samostalnosti, kako život zaista funkcionira, snalažljivosti, strpljenju, fazama procesa učenja? Pruža li mu to mogućnost da osjeti da može samo, da osjeti ponos jer se trud isplati, da osjeti ponos odraslih jer je uspio?

Vraćanje Sebi je proces u kojem te pratim, vodim i navijam za tebe dok zajedno pronalazimo načine da u mračnim dijelovima Tebe ponovno ugledaš svjetlo. Svaki mračan i nepoznat prostor u nama budi oprez i strah, a mašta često stvori i razne horor priče o tome što se sve u tom mraku možda nalazi i što možda ruši sliku tebe kao „dobre osobe“ – što to uopće znači? No, kad u toj istoj prostoriji upalimo svjetlo, mašta i strah gube snagu, a stvarnost pokazuje što se tu skriva, za što je došlo vrijeme da odvezemo u reciklažno dvorište, a što možemo iskoristiti i kako.

Rebeka

(fotografija: pixabay – ProsaClouds; obrada: Canva)

01/09/2026

31/08/2026

IZAZIVAM TE NA IGRU „BLEJANJA U PRAZNO“

U današnjem svijetu imamo toliko toga za odraditi gdje god bili.
Čak i kad sjednemo ručati, odmoriti noge ili kad odlučimo odmoriti od sjedenja i protegnuti noge – rijetko zaista radimo samo to.
Najbolje znaš sama ili sam za sebe koliko p**a uz jelo gledaš u neki ekran, čitaš mailove, odgovaraš na njih, radiš dogovore…
Koliko često uz fizičku aktivnost slušaš podcast, glazbu, radiš planove…

I u današnjem načinu života to nije ništa čudno. Čak dapače, ako nismo stalno s nečim zaokupljeni, možemo imati osjećaj da propuštamo nešto važno u životu, da život juri pored nas i mi ga ne možemo sustići koliko god se trudili. Može nam se javiti i unutarnji samokritičar koji nam govori da smo lijeni i da se trebamo potruditi još više i još više.

Prije ljeta drugi put sam se odlučila platiti profesionalno čitanje svog Human Design profila. Prvo čitanje koje sam platila ostavilo mi je gorak okus jer nisam dobila odgovore koje mogu praktično koristiti u svom životu niti sam dobila objašnjenje osnovnog koncepta da bih uopće mogla dobiti okvir u koji mogu smjestiti dobivene informacije. Bez tog okvira sama nisam mogla te informacije nikako iskoristiti. U tom slučaju, razočaranje i osjećaj da u tim informacijama ima nešto jako korisno i potrebno natjerali su me da samostalno malo po malo učim i povezujem što je to Human Design. I beskrajno mi je drago da je bilo tako. No, ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam ipak odlučila ponovno platiti čitanje i iskušati sreću kod nekog drugog.

Ovaj put sam bila oduševljena! Kao da me izulo iz cipela i dalo mi toliko dugo tražene odgovore, novu perspektivu i ideje za testiranje tih informacija u svakodnevnom životu. I dalje se vraćam sadržaju koji mi pomaže na mnogo razina da se konačno posložim i pomaknem iz osjećaja da se vrtim na mjestu, iako ulažem puno energije, vremena i truda da ne bude tako.

U tom čitanju, između ostalog, ispada da je za moj tip i za mene osobno zaista važno znati odmoriti se i odvojiti vrijeme za sebe.
Pogledala sam svoj život unatrag, naročito posljednjih nekoliko mjeseci i shvatila što si radim jer sam tako naučila i jer sam toliko p**a iskusila svakakve riječi kad bih prirodno slijedila osjećaj za to što mi je trenutno potrebno. Pokušala bih „kupiti vrijeme za sebe“ tako što bih prvo napravila sve što najbliži od mene traže da bi me mogli pustiti na miru da radim ono što me odmara i ispunjava. Često je ispalo da nikako ne uspijevam dovoljno udovoljiti da to potrebno vrijeme i mjesto da budem sama zaista dobijem.

Također sam shvatila da sam već dugo poput mobitela na 10 % napunjene baterije. Tijekom dana ispraznim se na 2 - 3 %, tek toliko da nastavljam živjeti. Preko noći napunim se opet na 8 – 10 %, ovisno o tome jesam li se dobro naspavala ili ne. Preko vikenda možda dođem na 15 % i onda opet sve ispočetka.

I tada sam počela primjenjivati „blejanje u prazno“ nakon posla. Sjedila bih na balkonu i gledala nebo ili grad. Pogled mi dozvoljava vidjeti jako veliku površinu Zagreba i okolice.

Ubrzo sam shvatila koliko mi pomaže tih nekoliko minuta „blejanja u prazno“, no istovremeno sam shvatila i mnogo toga drugoga o svojim mislima, emocijama, poistovjećivanju s njima, obrambenim mehanizmima, unutarnjem kritičaru itd.

O tome neću dalje. Jer što god rekla, možeš se s time složiti ili ne složiti, vidjeti ili ne vidjeti neku logiku i smisao. No to nije tvoje iskustvo.

I zato te izazivam na vlastito iskustvo „blejanja u prazno“. Za to vrijeme neće se dogoditi ništa. Svijet će se i dalje okretati svojim tokom.

Ako na ovu ideju već pronalaziš raznolike „logične razloge i opravdanja“ da se ne odazoveš ovom izazovu, sve je u redu. I iz te reakcije možeš puno saznati o sebi i tome koliko si dopuštaš odmor, a koliko juriš za ostvarenjem i ispunjavanjem vanjskih zadataka. Možeš saznati i čemu ti to zaista služi – što time zaista pokušavaš dobiti? Trčiš li za nečim što se čini nedostižno? Trčiš li za nečijim odobravanjem, poštovanjem, ljubavi…? Bježiš li možda od onoga što te žulja u tvojoj unutrašnjosti, a to osjetiš u svakom trenutku svog života samo ti?

U redu je i ako te ovaj izazov živcira i ako bi me lansirala ili lansirao na drugi planet. U tom slučaju - javi mi gdje je raketa i kad polijeće. Ideja lansiranja zapravo zvuči dosta privlačno. 😜

Rebeka

29/08/2026

BIJES I LJUTNJA

U ovom tekstu neću pričati o općenitoj funkciji ljutnje i bijesa. Tako nešto možda niti ne postoji, već svatko od nas ima priliku otkriti što svaki pojedini trenutak osjećanja ljutnje ili bijesa znači tada, u toj konkretnoj situaciji i za konkretno nas.

Prema Human Designu postoji pet energetskih tipova ljudi. Nabrojat ću ih od onih koji su najmanje zastupljeni u populaciji prema onima koji su više zastupljeni – reflektori, manifestatori, projektori, manifestatorski generatori i generatori. Koji si tip lako možeš saznati tako da u Google tražilicu napišeš „Human Design chart“ i odabereš bilo koju stranicu koja se nudi. Ukoliko ne znaš ništa o tome, grafikon koji ćeš dobiti vjerojatno ti neće značiti ništa, no postoje načini da se to promijeni.

Po Human Design tipu sam manifestator, a njih je u općoj populaciji oko 9 %. I kako god sam se pokušala i trudila uklopiti u tuđa očekivanja i način na koji svijet funkcionira, jednostavno nisam uspjela. Posljedica svakog takvog pokušaja bio je bijes zbog kojeg želim iskočiti iz kože, no tijekom odrastanja naučila sam u velikoj većini situacija zadržati „poker face“.

Kao manifestator, ako živim u skladu sa svojim dizajnom, tada osjećam mir. Ako ne živim u skladu sa svojim dizajnom osjećam ljutnju, pa čak i bijes. Kod manifestatorskih generatora postoji i to, ali i osjećaj zadovoljstva, odnosno frustracije, ovisno jesu li u skladu sa sobom ili nisu.

Nedavno sam prepoznala jedan obrazac i kroz razgovor s drugim ljudima uvjerila se da to nije samo moja priča, već više priča društva i naučenog pristupa ljutnji i bijesu.

I da se dobro razumijemo. Ni u jednom trenutku ne govorim kako je osjećanje bijesa opravdanje za bilo kakvo nasilje. Naglasak je na preispitivanju dobrobiti naučenog načina „kontroliranja i potiskivanja“ ljutnje.

Kad kao manifestator osjetim unutarnji impuls da se pokrenem u nekom smjeru djelovanja ili je došla faza odmora, kad me netko zbog bilo kojeg razloga u tome spriječi, vrijeđa, omalovažava, očekuje da se prilagodim njegovom ritmu – osjetit ću ljutnju. Ako se pokušam izboriti za sebe i ono što mi u tom trenutku treba, a u toj fazi će se inzistirati na tome da me se u tome spriječi, vrlo brzo osjetit ću bijes koji je teško opisati nekome tko ga nikad nije osjetio. I tada se povlačim i gradim zidove oko sebe – u prenesenom smislu.

Sve do nedavno nisam mogla shvatiti u čemu je problem, a onda sam na edukaciji za konstelatore kroz postavljanje vlastitog rada shvatila o čemu se radi. U trenucima kada bih osjetila ljutnju, od svojih najbližih nikad nisam dobila podršku, prisutnost i trenutak u kojem mogu stati i pitati se: „Rebeka, što zapravo sada trebaš?“

I tada se pojavila potreba za zagrljajem, za osjećajem da sam prihvaćena i kad osjećam ljutnju, potreba da me se pita što mi je, umjesto da me se odmah napada i vrijeđa te pokušava uvjeriti kako sa mnom nešto nije u redu, kako sam ja ta koja je u cijeloj situaciji problem.

Koliko sam p**a doživjela da sam osjetila ljutnju zbog nečega izvan kuće. Nisam znala kako surađivati s ljutnjom i ta ljutnja bi bila u meni i kad bih se vratila kući. Tko god bi me nešto pitao, ljutnja bi izlazila van bez obzira na riječi kojima bih odgovarala u kontekstu tog trenutnog pitanja. I tada bi se druga osoba osjetila napadnuto zbog ljutnje koja je bila u pozadini mojih riječi, a ne zbog samih riječi, i krenula bi se braniti tako što bi počela verbalno napadati mene. Tada bih se ja osjetila napadnuto i krenula uzvraćati ili se povlačiti i odbijati bilo kakav pokušaj komunikacije. Toliko sam se p**a uvjerila da su ti pokušaji razgovora uzaludni. Koliko god se trudila objasniti u čemu je problem, kad ni meni nije bilo jasno, na kraju bi ispalo da sam ja problem i da se trebam „spustiti na zemlju“ i prilagoditi tuđim očekivanjima.

I to je taj obrazac. Osjetimo ljutnju – nismo naučili stati i pitati se što mi ova ljutnja trenutno govori, što trebam, kako se mogu vratiti u osjećaj mira – već drugi našu ljutnju osjete kao napad bez da pokažu imalo interesa za to kako smo i zašto – zbog toga kreću u obranu, odnosno protunapad i onda i ja krećem u obranu sebe. To je obrazac koji jednostavno ne može donijeti rješenje. I ne postoji jedan krivac za takav način funkcioniranja. Jednostavno smo svi uključeni u njega jer smo naučili da je to jedini način. Sada svatko ima priliku potražiti drugi način i učiti ga primjenjivati u svakodnevnom životu.

Zbog toga smatram izuzetno bitnim upoznati se s osnovama Human Designa i saznati koji smo mi energetski tip i koji su energetski tip naši najbliži ljudi. Isti pristup prema reflektorima, manifestatorima, projektorima, generatorima i manifestatorskim generatorima jednostavno ne može funkcionirati. Ako nešto pomaže jednom tipu, ne znači da to pomaže nekom drugom tipu. Dapače, može biti vrlo toksično.

Osim toga smatram izuzetno bitnim naučiti u prvom redu kod sebe, a onda i kod drugih prepoznati trenutke kad nismo u skladu sa sobom i kad jesmo. To omogućuje da brže osvijestimo što nam treba i da pronađemo način kako to možemo dobiti, a da pritom ne ugrožavamo druge i naše odnose. Da bismo to mogli, važno je iskreno komunicirati na način da pričamo o tome kako smo mi i kako mi vidimo nešto, što nam treba i da onda znamo slušati i drugu osobu. Važno je da obje osobe žele pronaći rješenje koje odgovara i jednoj i drugoj strani.

Također je jako važno zaista znati surađivati s vlastitim emocijama. Ako to ne znamo, ne znamo ni kako ostati zaista prisutni kad drugi iskazuju svoje emocije i ne doživjeti te emocije osobno i kao napad, naročito ako se radi o onim intenzivnijim i neugodnijim emocijama.

Kod Human Designa važno je, kada je riječ o pristupu emocijama, vidjeti i je li emocionalni solarni pleksus definiran ili nije. Ako je, tada je emocionalna energija nešto što se itekako uzima u obzir prilikom donošenja odluka, dok to isto ne vrijedi za one koji taj centar nemaju definiran. Kako god bilo, opet je važno znati pustiti emocije da teku, da prostruje kroz tijelo, ostave poruku i odu. Svaka vrsta kontrole i potiskivanja tu emociju zadržavaju u tijelu, što dugoročno gledano ne vodi posljedicama koje si svi priželjkujemo – zdravlje, ravnoteža, kvalitetni međuljudski odnosi i slično.

Kakvo je tvoje iskustvo s emocijom ljutnje, odnosno bijesa? Kakve su bile reakcije tvoje najbliže okoline na tebe kada si iskazivala ili iskazivao ljutnju ili bijes?

Tu sam ako želiš naučiti surađivati s njima i koristiti ih za bolje upoznavanje sebe, bolji odnos sa sobom i s drugima.

Rebeka

(fotografija: AI generirana; obrada: Canva)

26/08/2026

NEIZVJESNOST – JEDNOSTAVNO DIO ŽIVOTA

Osvijestila sam svoj pristup osjećaju neizvjesnosti.

Kad ne znam što me čeka u budućnosti jer je došlo do neke planirane ili neplanirane promjene u ritmu svakodnevice, sklona sam raditi plan A, plan B, pa možda i plan C. Također sam sklona skupljati informacije sve dok nemam dojam da se barem otprilike mogu pripremiti na ono što me čeka.

Primijetila sam da je u pozadini takvog pristupa neizvjesnosti strah i to u prvom redu zbog toga što shvaćam da kontrola života nije baš u mojim rukama u mjeri u kojoj bih nekad željela. Pa s time u vezi strah hoću li se snaći? Hoće li sve dobro proći? Nazire se i nepovjerenje prema vlastitim sposobnostima, ali i nepovjerenje u Život.

Drugim riječima, ako zamislim osjećaj neizvjesnosti kao mini tornado, moj odnos prema njemu je da ili bježim od njega, pa se i pravim da ne postoji ili se borim s njim. Bilo da se radi o borbi ili bijegu, u igru je uključen pokušaj održavanja već poznatih priča koje priča moj um ili pokušaj stvaranja novih priča, a koje stvaraju iluziju sigurnosti i predvidljivosti. To možemo zamisliti kao da mini tornado pokušavam pospremiti u kućicu čije su cigle priče uma.

Kad taj mini tornado osjećaja neizvjesnosti pokušam pospremiti u kućicu izgrađenu od priča, vrlo brzo dolazi osjećaj tjeskobe i anksioznosti. I tada stvar postaje još neugodnija, nekad i do mjere da bih iskočila iz kože.

U jednom svom nedavnom jutarnjem uranjanju u svoj unutarnji svijet, dala sam si dozvolu da na trenutak pauziram dobro uhodano ulaganje energije u održavanje ili stvaranje priča zbog neizvjesnosti oko toga što me čeka u budućnosti, vezano uz moj poslovni aspekt života.

U tim trenucima dozvolila sam si osjetiti neizvjesnost s namjerom shvaćanja kako mi može pomoći u slučaju da odaberem surađivati s tim osjećajem. Na trenutak sam osjetila da mi upravo osjećaj neizvjesnosti može pomoći da se otvorim trenutku ovdje i sada te naučim kako biti prisutna i osluškivati intuiciju u vezi s pitanjem koje me malene odluke svakodnevno vode u smjeru većeg mira, dobrobiti, ravnoteže, razvoja i slično. Također mi pomaže da unutar sebe naučim razlikovati tuđe priče koje sam internalizirala bez propitkivanja i testiranja u svom životu i svoju autentičnu srž/božansku iskru/nazovi kako ti paše.

U ovoj fazi učenja suradnje s neizvjesnošću, kao da sam otvorila vrata prema onome kako potencijalno mogu živjeti, no isto tako u podsvijesti su se osvijetlile priče u koje vjerujem, a čiju bi istinitost vrijedilo preispitati.

Za učenje suradnje s bilo kojom emocijom potrebno je osvijestiti naš odnos prema njoj te priče i zaključke o sebi, drugima i svijetu koje si ponavljamo kako je ne bismo osjetili. Potrebno je na trenutak zaustaviti hranjenje tih priča svojom pažnjom, ući u opušteno stanje uma i tijela te se odvažiti osjetiti tu emociju u tijelu i dozvoliti joj da se kreće kako želi.

Jasno mi je da taj proces može djelovati strašno, pogotovo kad se radi o intenzivnoj emociji koja nas može aktivirati na destruktivne postupke prema sebi i/ili drugima.

Iz iskustva mogu reći da me osjećanje emocija i osjećaja u tijelu vrlo često jako ugodno iznenadi i ostavlja dojam da je većina toga što sam ikad mislila i naučila o bilo kojoj emociji bila netočna ili nepotpuna. Isto tako, što imamo više programa i vjerovanja oko toga da su neke emocije negativne, destruktivne, opasne, da ih moramo kontrolirati i nikako ne pokazivati prema van, to ideja o suradnji s emocijama može biti odbojnija.

Kakav je tvoj pristup osjećaju neizvjesnosti?

Ako osjećaš da bi voljela dublje istražiti svoj odnos prema emocijama i onome što se događa unutar tebe, možeš mi se javiti.

Rebeka
(fotografija: jplenio/pixabay; obrada: Canva)

20/08/2026

HODANJE SVIJETOM U SNU

Tražila sam ljubav i ljepotu
Hodajući svijetom u snu
I u tom snu utapala sam se u boli.

Odlučila sam prestati tražiti ljubav i ljepotu
Hodajući svijetom u snu
I vidjeti kakav je moj odnos prema boli.

Tražila sam odgovore na pitanja:
Što boli?
Zašto boli?
Što izbjegavam vidjeti i prihvatiti?

Život je ples između krajnosti
Krajnosti koje ne prolaze kroz moralne filtere
Krajnosti koje jednostavno jesu.

Život je putovanje
I svaki korak podjednako je važan
I svaki korak nekako ipak vodi Kući.

Nekad se možda čini da stojim na mjestu
I tapkam u mraku
Ili se vrtim u krug.

Konačno shvaćam
Da je i to zapravo
Samo još jedan moj izbor.

Odlučila sam sve što sam projicirala izvan sebe
Vratiti k sebi
I preuzeti odgovornost za dijelove sebe koje sam prognala.

I tada sam otvorila oči
I vidjela da je Ljubav cijelo vrijeme tu
I da ništa drugo ne postoji
Iako se često čini da je nema.

Kako bi drugačije i moglo biti
Kada sam do sada hodala svijetom
U snu o boli i patnji
I držala oči zatvorene pred onim što Jest?

Rebeka

18/08/2026

DOGODOVŠTINA – UGRIZ PSA

Ovo ljeto prvi put sam ljetovala u istom apartmanu i u istom mjestu kao i prošle godine.
Zaljubila sam se u mjestašce, ali…
Prošle godine sam u tom istom mjestu uganula desni gležanj i zadnju noć provela na hitnoj umjesto u apartmanu.

Ove godine vratili smo se i opet je bilo nešto, iako mi se takve nezgode baš i ne događaju. Ovaj put nisam završila na hitnoj, ali preporuke su bile da definitivno potražim liječničku pomoć jer me ugrizao pas – ponovno nezgoda s desnom nogom, ovaj put natkoljenica.

Slučajnost? Odavno sam prestala vjerovati u slučajnosti.
Nešto što ima neku poruku? Iz moje perspektive – definitivno da.
Je li bilo ugodno i lijepo proći kroz tako nešto? Pa ne baš…
Je li mi bilo korisno? Rekla bih i više nego sam trenutno svjesna.

Pa kako je to sve izgledalo?

Negdje na polovici ljetovanja, prije nego smo išli ručati, muž je izašao iz apartmana u hodnik i rekao mi je kako je ispred apartmana do našeg jedan pas. Razveselila sam se i izašla van u namjeri da ga malo podragam. Slatki, crno-smeđi, srednje veliki pas. Med medeni. Pružila sam mu ruku da je pomiriši i uzela kao zdravo za gotovo da to što je pomirisao moju ruku automatski znači da ga smijem podragati. Kad sam vrtjela film unatrag, shvatila sam da sam zapravo opazila da je počeo režati, ali ja sam bila zadubljena u svoj film i svoju namjeru te nisam uopće uzimala u obzir raspoloženje psa. I kako sam nastavila s rukom prema glavi, pas je skočio i zubima površinski zahvatio dio desne šake, a dublje i jače dio desne natkoljenice. Vrisnula sam i pobjegla u apartman. Vidjela sam da krvarim i počela plakati. Nije me toliko jako boljela rana, koliko me boljelo to da mi nije dao da ga dragam.

Očistila sam ranu s onim što je bilo pri ruci – rakijom, kasnije i propolisom. Uz pomoć Theta Healinga maknula sam šok, stres i traumu te aktivirala iscjeljenje. Emocionalno sam bila poput uzburkane vode. Nisam jasno vidjela što se točno u meni događa, pa sam zamolila muža da me energetski očita i vidi što je energetski uzrok takvog razvoja događaja, pogotovo u vrijeme i na mjestu gdje mi je stvarno prekrasno i gdje se želim vraćati. Očitao je strah od nepravde. Nije mi ništa bilo jasno.

Stavila sam flaster jer sam vidjela da ta krv baš i ne staje te sam otišla ručati.
Kad sam se naručala napravila sam konstelacije s priborom za jelo na temu straha od nepravde. Više se ne sjećam što je bio zaključak.

S mužem sam vodila raspravu oko toga da moram na hitnu, dok sam ja tvrdila da ne moram i ne želim. Na kraju sam za mir u kući pronašla kontakt mobilne turističke ambulante i telefonski razgovarala s doktorom. Dobila sam upute što i zašto te da ne moram doći, no trebam promatrati ranu i sebe. Ukoliko primijetim crvenilo kod rane ili mučninu, temperaturu i slično da svakako dođem po antibiotik i da saznam od vlasnika je li pas cijepljen.

Na kraju sam odlučila otići po oktanisept i vodonepropusne flastere, kako bih se usprkos svemu mogla i dalje kupati i uživati na moru. Rana je lijepo zarasla, masnica se uglavnom povukla, no dio ugriza na dodir još uvijek malo boli.

To je priča ispričana na površan način – što se dogodilo, što sam poduzela da si pomognem i kako je rana zarasla.
Tako ispričana priča ne govori o tome zašto taj događaj smatram korisnim niti koju poruku ili više njih sam imala prilike otkriti promatrajući sve što se događalo u meni i oko mene povezano s tim događajem.

Kasnije tog dana saznala sam od vlasnika da je pas cijepljen i da ima traume od ruku i nogu. Kad je rekao riječ „traume“, kao da su neke kockice unutar mene sjele na svoje mjesto i sve je dobilo neki puno dublji smisao, pa čak i pouku koja se komotno može preslikati na mnoge druge situacije u ljudskim životima.

Pitala sam se što se iz moje podsvijesti ogleda u psu i njegovoj reakciji?

Ispada da sam i ja često mnogima možda djelovala mirno, nježno, dobro i umiljato, kao taj pas, ali… Kad bi se pojavila bilo koja situacija koja bi mi bila nepoznata i iz moje perspektive samo imala potencijal da bude slična situacijama koje su boljele i bile traumatične, ja bih kratko zarežala i ako to ne bi upalilo, grizla bih – u prenesenom značenju, ne doslovnom.

I u takvom stanju nevažno je je li nešto novo dobronamjerno ili zlonamjerno – reakcija je ista: grizi i otjeraj. Radije otjeraj ono što ti se približava nego da mu dopustiš da ti se približi s nadom da te neće povrijediti, a onda ponovno doživiš bol. Iza toga stoji podsvjesno uvjerenje da ne bih mogla ponovno preživjeti takvu ili neku sličnu bol.

S takvim podsvjesnim uvjerenjem, mogu ja priželjkivati da mi se u životu dogodi nešto novo i bolje od dosadašnjeg iskustva, ali to se ne događa zato što je automatska podsvjesna reakcija – reži i grizi sve što ti se približava, tako si najsigurnija da se neće ponoviti ista bol. Neće se dogoditi niti ništa drugo, ali to nema veze. Glavno da se neće dogoditi ista bol.

Kad uzmemo taj obrazac kao dio naučenog pristupanja boli, kao dio ljudskog iskustva, što dobivamo?
Nešto me zaboli, netko me povrijedi – osjećam bol. Nekad vrlo intenzivnu, duboku i destruktivnu bol. Nekad se čini da se cijeli moj svijet ruši zbog te boli.

U svojoj okolini imam ljude koji od boli bježe te je potiskuju na mnoge kreativne načine. Imam i ljude koji u takvim situacijama ulaze u borbu i pokušaje istjerivanja njihove verzije pravde, u borbu s vjetrenjačama. No, u svojoj okolini nemam ljude od kojih učim kako proći kroz bol prisutno i s prihvaćanjem trenutne cjelokupne situacije.

Kad se takvi vanjski modeli internaliziraju, dobivamo mnoge obrambene mehanizme, specifične načine ponašanja, razmišljanja i pristupe emocijama, a koje služe istoj svrsi – kako bismo pobjegli od boli potiskivanjem ili borbom.

Kao odrasla osoba s takvim obrascem kojeg nisam ni svjesna, susrećem se s ljudima koji imaju sličan pristup preživljavanju kad nešto unutar nas boli. I onda to izvana izgleda kao natjecanje, ljubomorni ispadi, varanje, laganje, podmetanje, manipuliranje, ucjenjivanje, vrijeđanje itd. I sve to možemo usporediti s režanjem i griženjem tog psa. Lakše je i sigurnije ostajati u priči svoje traume i boli, nego izaći iz takvog okvira percepcije i pristupiti novim situacijama u životu na onaj dječji način – otvoreno, radoznalo, bez predrasuda i pretpostavki te sa željom upoznavanja toga što nam je ušlo u život.

Prepoznati takav obrazac i prihvatiti da ga imam je prvi korak u njegovom rješavanju. Kad nisam ni svjesna da obrazac postoji, ne mogu s tim ništa napraviti. No sada kada znam da je tu, kada znam čemu mi služi, imam motivaciju i odlučnost da bol koju nosim u sebi i koju pokušavam izbjeći, ipak pogledam u oči, prođem kroz nju te nastavim dalje s još jednim iskustvom više.

Osim toga, prepoznavanje i prihvaćanje takvog obrasca kod sebe, otvara nešto u meni što omogućava da za druge ljude osjetim više suosjećanja i razumijevanja, ali i manje tolerancije na tuđa očekivanja i zahtjeve da ja preuzmem odgovornost za iscjeljivanje njihove boli u koju ne žele pogledati. Moja bol – moja odgovornost. Tuđa bol – tuđa odgovornost. Za tuđu bol mogu imati dio odgovornosti samo ako sam sudjelovala i u nastajanju te boli. Ako nisam sudjelovala u nastajanju te boli, nego nešto što jesam trigerira staru tuđu bol da izađe na površinu svijesti iz podsvijesti, tada nisam odgovorna za bavljenje s tuđom boli. I to ne znači da pritom drugom ljudskom biću ne mogu biti podrška i dio priče suočavanja s tom boli, ali ne mogu nešto riješiti umjesto nekog drugog.

I to je jedan od razloga zašto u svom pristupu rada naglasak stavljam na osnaživanje i iskustveno učenje kako dešifrirati i kako se suočiti s bilo čime što nosimo u svojoj podsvijesti i živčanom sustavu, umjesto na to da sam ja ta koja nešto radi umjesto druge osobe.

Imaš li i ti u svom životu nešto na što „režiš i grizeš“ kao naučeni način zaštite od boli?

Rebeka

14/08/2026

DANAS DO PONOĆI.

Danas je posljednji dan za dogovor termina za Vraćanje Sebi po cijeni od 70 € umjesto 90 €.
Ista cijena vrijedi i za susret u rujnu.

Broj mjesta je ograničen.

Ako već neko vrijeme osjećaš da želiš stati, pogledati što se događa u tebi i napraviti korak prema sebi – možda ne trebaš čekati neki „pravi trenutak“. Možda je dovoljna jedna mala odluka da napraviš prvi korak u tom smjeru.

Rezerviraj svoj termin danas do ponoći u inbox ili na:
📧 [email protected]

Rebeka

13/08/2026

„ALI JA ZAPRAVO NEMAM NIKAKAV VELIKI PROBLEM.“

Bogu hvala da ga nemaš.
Da imaš veliki kamen u cipeli, bila bi prisiljena stati i izvaditi ga prije nego nastaviš hodati.

No, kad imaš kamenčić ili nekoliko njih u cipeli, tada možeš birati hodati s njima u cipeli ili ih izvaditi i nastaviti hodati dalje bez njih.

Ne moraš čekati da ti bude toliko teško da više ne možeš dalje.

Možeš mi se javiti i samo zato što osjećaš negdje duboko u sebi da nešto želiš drugačije. Ne moraš niti znati što točno želiš drugačije.

Možeš krenuti u proces Vraćanja Sebi zato što stalno ponavljaš iste obrasce, koji i tebi smetaju. Jer nekad ti obrasci nisu dio tvog karaktera, nego naučeni način preživljavanja u okruženju u kojem si odrastala.

Možeš izabrati istražiti svoju podsvijest i zato što znaš što želiš i trebaš, ali se nikako ne pokrećeš u tom smjeru – stalno odgađaš i tražiš racionalna opravdanja za odgađanje.

Možda si umorna od toga da sve moraš sama ili se jednostavno želiš više posvetiti sebi.

Vraćanje Sebi nije nešto što dođe samo od sebe kad riješiš sve drugo što se traži od tebe ili što sama tražiš od sebe.
To je putovanje na kojem, u svemu što čini tvoj život, sve više i jasnije prepoznaješ što podržava tvoju dobrobit, a što ne. To je proces u kojem korak po korak vraćaš svoju snagu, moć i povjerenje u intuiciju. Iskustveno također učiš kako razumjeti jezik emocija, misli, podsvijesti i fizičkih senzacija te kako s njima surađivati.

Kako ti to zvuči?

Sutra, 14.08., posljednji je dan za dogovor termina u kolovozu po cijeni od 70 € umjesto 90 €. Ista cijena vrijedi i za susret u rujnu.
Broj mjesta je ograničen.

Ako osjećaš da je ovo poziv i trenutak za tebe, javi se u inbox ili na [email protected].

Rebeka