05/09/2026
FIZIOLOŠKA REZERVA
Možemo li se unaprijed pripremiti za bolest?
Kada govorimo o treningu, najčešće govorimo o izgledu, tjelesnoj masi, snazi, kondiciji ili sportskim rezultatima.
Postoji mnogo važniji razlog zbog kojeg osoba mora biti u optimalnoj fizičkoj spremi.
Stvaramo fiziološku rezervu.
Rezervu koju možda danas ne trebamo, ali koja može postati iznimno važna kada se organizam suoči s operacijom, teškom infekcijom, dugotrajnom hospitalizacijom ili karcinomom.
U tom kontekstu mišićna masa, mišićna snaga i aerobni kapacitet prestaju biti samo pokazatelji fitnessa.
Postaju pokazatelji koliko fiziološkog kapaciteta imamo na raspolaganju kada bolest počne oduzimati taj kapacitet.
Što je zapravo fiziološka rezerva?
Zamislimo dvije osobe iste kronološke dobi kojima je dijagnosticirana ista bolest.
Jedna osoba ulazi u liječenje s vrlo malo mišićne mase, slabom mišićnom snagom i niskim aerobnim kapacitetom.
Druga osoba godinama trenira, ima očuvanu mišićnu masu, natprosječnu snagu i visok kardiorespiratorni fitness.
Dijagnoza može biti ista.
Medjutim organizam s kojim ulaze u borbu nije isti.
Operacija, kemoterapija, radioterapija, smanjeni unos hrane, sistemska upala i dugotrajna neaktivnost predstavljaju snažan katabolički stres.
U tom trenutku fiziološka rezerva postaje iznimno važna.
Klinički podaci to sve jasnije potvrđuju.
Aerobni kapacitet i preživljavanje od karcinoma
Jedan od najsnažnijih pokazatelja fiziološke rezerve je kardiorespiratorni fitness – CRF, koji možemo procjenjivati preko VO₂max/VO₂peak ili MET kapaciteta.
Sistematski pregled i meta-analiza 13 prospektivnih studija, koja je uključila 6.486 osoba s dijagnosticiranim karcinomom, pokazala je vrlo zanimljiv rezultat.
Osobe s visokim kardiorespiratornim fitnessom imale su:
48 % niži rizik ukupne smrtnosti u odnosu na osobe s niskim fitnessom.
Hazard ratio iznosio je:
HR = 0,52.
Još zanimljivije, svaki dodatni 1 MET funkcionalnog kapaciteta bio je povezan s približno 18 % nižim rizikom ukupne smrtnosti.
Kod karcinoma pluća visoki CRF bio je povezan s približno 38 % nižim rizikom smrtnosti.
Jakost također predviđa preživljavanje
Još veća meta-analiza objavljena 2025. godine analizirala je 42 studije i ukupno 46.694 osobe s karcinomom.
Istraživači su analizirali dvije stvari koje možemo direktno mijenjati treningom:
mišićnu snagu i kardiorespiratorni fitness.
Rezultat je bio vrlo konzistentan.
Bolesnici s visokim razinama snage ili kardiorespiratornog fitnessa imali su približno:
31–46 % niži rizik smrti od svih uzroka
u odnosu na osobe s niskom fizičkom spremnošću.
Kod osoba s uznapredovalim karcinomom razlika u riziku iznosila je približno 8–46 %, dok je kod karcinoma pluća i probavnog sustava zabilježeno približno 19–41 % smanjenje rizika ukupne smrtnosti.
Povećanje kardiorespiratornog fitnessa također je bilo povezano s približno 18 % manjim rizikom specifične smrtnosti od karcinoma po jedinici povećanja CRF-a.
Mišićna masa nije estetika – ona je metabolička rezerva
Kod ozbiljne bolesti mišići predstavljaju mnogo više od lokomotornog sustava.
Skeletni mišić je velika metabolička i proteinska rezerva organizma.
Problem nastaje kada osoba u ozbiljnu bolest već ulazi s malom količinom mišićnog tkiva.
Tada govorimo o sarkopeniji odnosno, ovisno o korištenoj definiciji, niskoj mišićnoj masi uz potencijalno narušenu funkciju.
Meta-analiza koja je obuhvatila čak 100 studija pokazala je da je sarkopenija kod osoba s karcinomom povezana s:
69 % većim rizikom smrti.
HR = 1,69
Još je zanimljiviji kontinuirani odnos.
Svako smanjenje misične mase za jednu standardnu devijaciju bilo je povezano s približno:
41 % većim rizikom smrtnosti.
Problem je što samo liječenje dodatno uzima tu rezervu.
Veliki sistematski pregled i meta-analiza objavljen 2026. uključio je 78 studija i 10.502 onkološka bolesnika.
Tijekom sistemskog liječenja karcinoma dolazi do značajnog pada skeletne mišićne mase.
U studijama koje su navele interval mjerenja, medijan pada iznosio je približno:
5 % mišićne mase u samo 90 dana.
Najizraženiji gubitak zabilježen je tijekom kemoterapije, sa ili bez ciljane terapije.
Osoba koja prije bolesti ima veliku funkcionalnu rezervu može izgubiti dio kapaciteta i još uvijek ostati funkcionalna.
Osoba koja je već prije bolesti bila blizu granice funkcionalne insuficijencije može isti gubitak podnijeti mnogo teže.
Upravo je to smisao stvaranja fiziološke rezerve.
Ne treniramo samo za danas
Ljudi često pitaju:
“Zašto mi u pedesetima treba visok VO₂max?”
“Zašto trebam biti snažan?”
“Zašto mi treba mišićna masa ako se ne želim baviti bodybuildingom?”
Odgovor je vrlo jednostavan.
Ne gradimo kapacitet samo za ono što danas radimo. Gradimo rezervu za ono što nam se sutra može dogoditi.
Ako s 50 ili 60 godina imate VO₂max daleko iznad prosjeka svoje dobne skupine, značajnu mišićnu masu i visoku relativnu snagu, imate veći prostor za fiziološki pad prije nego što dođete do razine na kojoj gubite funkcionalnu samostalnost.
To je princip koji vrijedi puno šire od onkologije.
Vrijedi kod operacija, hospitalizacije, infekcija, starenja, karcinoma.
Trening postaje dio onkološke medicine
Ovo više nije samo stav trenera.
American Society of Clinical Oncology – ASCO – u svojim kliničkim smjernicama preporučuje redoviti aerobni trening i trening s opterećenjem tijekom aktivnog liječenja karcinoma s kurativnom namjerom, kada za to nema kontraindikacija.
Analiza na kojoj se preporuke temelje uključivala je 52 sistematska pregleda i dodatna 23 randomizirana klinička istraživanja.
Pokazalo se da trening tijekom liječenja može smanjiti umor te očuvati ili poboljšati:
* kardiorespiratorni fitness
* mišićnu snagu
* fizičku funkciju
* kvalitetu života kod dijela bolesnika.
Zato bih promijenio način na koji gledamo trening nakon 40. godine
Većina ljudi razmišlja o treningu kao načinu da izgubi nekoliko kilograma.
Ja ga gledam potpuno drugačije.
Nakon 40., a posebno nakon 50. godine, jedan od glavnih ciljeva treninga trebao bi biti akumuliranje fiziološke rezerve.
Želim imati više mišića nego što mi trenutno minimalno treba, biti snažniji nego što zahtijeva moja svakodnevica, imati veći aerobni kapacitet nego što mi treba za hodanje stepenicama.
Ne zato da bih mogao reći da imam visok VO₂max ili određeni rezultat na dinamometru.
Nego zato što ne znam što me čeka za pet, deset ili dvadeset godina.
Mišići i VO₂max moramo promstrati kao svojevrsni fiziološki kapital.
Volim na fizičku sposobnost gledati kao na bankovni račun.
Trening je uplata.
Godine bez aktivnosti, bolest, operacija, imobilizacija i onkološko liječenje mogu predstavljati povlačenje sredstava s tog računa.
Što ste tijekom života više akumulirali, to imate veću rezervu.
Zato me kod čovjeka od 50 godina ne zanima samo je li bolestan ili zdrav.
Zanima me:
Koliki mu je VO₂max?
Koliko je snažan?
Koliko mišićne mase ima?
Može li ustati s poda?
Kolika mu je snaga nogu?
Koliki mu je grip strength?
Može li trčati?
Može li nositi vlastitu težinu?
Kako će njegovo tijelo reagirati ako sutra izgubi 10, 20 ili 30 % svojih trenutnih funkcionalnih sposobnosti?
Nitko ne može treningom garantirati da neće dobiti karcinom.
Takodjer ne možemo odgovorno tvrditi da će određeni VO₂max ili količina mišića garantirati preživljavanje bolesti.
Biologija karcinoma, stadij bolesti, genetika, dob, vrsta tumora i odgovor na terapiju imaju ogroman utjecaj na prognozu.
Ali ono na što možemo utjecati jest organizam s kojim ćemo ući u tu borbu.
Klinička istraživanja danas vrlo konzistentno pokazuju da su kod osoba s karcinomom veća mišićna snaga, očuvana mišićna masa i viši kardiorespiratorni fitness povezani s boljim preživljavanjem.
U velikim analizama govorimo o razlikama koje nisu male:
31–46 % niži rizik ukupne smrtnosti kod osoba s visokom snagom ili CRF-om.
48 % niži rizik ukupne smrtnosti kod visokog naspram niskog kardiorespiratornog fitnessa u jednoj meta-analizi.
Nasuprot tome:
sarkopenija je povezana s približno 69 % većim rizikom smrti kod osoba s karcinomom.
Zbog toga trening snage i razvoj aerobnog kapaciteta ne bih promatrao kao dodatak zdravom životu.
Promatrao bih ih kao dugoročnu pripremu organizma za situacije za koje se nadamo da se nikada neće dogoditi.
To je fiziološka rezerva , vjerojatno jedan od najvažnijih razloga zašto treniramo cijeli život.