Kabinet za radnu terapiju Buba loptica

02/09/2026

01/09/2026

Jedan jako iskreni isječak terapije.

Moj F je sudjelovao u jednom obliku intenzivne terapije zvana CIMT ili vam ga - terapija prisilno induciranog pokreta. Kao i dosta terapija, ova je jako teška; kako fizički tako i mentalno. Ruka koju inače koristi za sve u svom malom životiću je tu imobilizirana ortozom (inače se koristi i gips), jer želimo da koristi rukicu koja je zahvaćena hemiparezom. Radili smo ju malo drugačije nego što se inače radi, kako bi njemu olakšali prilagodbu.

Ali nekad koliko god se trudili prilagoditi, teško im je.
I zato sam uz dopuštenje njegovih prekrasnih roditelja, stavila ovaj isječak. Tako da se malo vratimo u realnost, prestamo terapiju gledati kao proces koji mora biti isključivo zabavan i “ne do bog da dijete plače” i sve prekrasne reelove na instagramu gdje sva djeca magično odjednom surađuju i sve je divno & krasno.

Normalno da će plakati. I nek plače. Nek mi kaže da mu je teško. Truditi ćemo se kroz to. I uspio je na kraju!!Nažalost, ovo je surova realnost većine terapija. Pogotovo ovako invazivnih. Dijete tjeramo da izađe iz svoje komfort zone. U nešto nepoznato. NEŠTO EKSTREMNO TEŠKO, doslovno uči svoj mozak da pokrene dio tijela koji je navikao da ne može. I to ga frustrira. Vas ne bi frustriralo?

Jednom sam pročitala neki post gdje je netko od kolega napisao nešto tipa “ako djeca plaču u terapiji, možda ne bi trebali ići kod vas na terapiju”. Tako nekako je to zvučalo. I onda sam vidila da jedino što rade je teorijske radove i instagram postove. Evo ovo je moj odgovor na taj tip “osude”, pogotovo od strane stručnjaka.

Rad s djecom je težak. Dok god su sigurni u vašim rukama, suze su dio procesa. Kod nekih više, kod nekih manje. Kod nekih će emocije izaći drugačije. Moje srce je puno što je utjehu potražio u mojim rukama iako sam ja ta koja ga je “pilala” da radi. (Da, znam da bi išao mami da je mama bila u prostoriji 😂 ne natječem se s roditeljima. Dovoljno mi je biti njihova sigurna zona u tom trenutku.)

Nadam se da će vas naša interakcija malo ohrabriti i utješiti, ako prolazite kroz nešto slično. Sve to radite/radimo kako bi im pomogli. ❤️

31/08/2026

Stigao nam je deveti mjesec pa i novi raspored! Ako vam je potrebna podrška, slobodno se javite e-mailom ili pozivom!

Više informacija možete pronaći i na našoj web stranici www.bubaloptica.hr

Veselim se novim ciljevima i druženjima ❤️

23/08/2026

Nama je ovo jedna od najjačih igračaka ikada... Mislim, pogledajte ga samo! 😍 Jedva čekam da Bebann dovoljno naraste za svog Skippija! A možda i Hoppija, vidjet ćemo koji će mu se više svidjeti.

Evo što naša Kabinet za radnu terapiju Buba loptica kaže o Quut igračkama za skakanje:

"Skippi je jedan od onih "prijatelja" koji izvuku najviše smijeha. Da, skakuće se. Da, troši se energija. Ali ono što mi je još draže je sve ono što se događa usput. Svakim skokom dijete vježba ravnotežu, kontrolu tijela i planira sljedeći pokret. Mora paziti gdje će stati, kako će doskočiti i kako ostati na njemu.

Naravno, Skippi je igračka koja se koristi uz nadzor odrasle osobe.

I ono što mi je možda najbolji dio... Ne zauzima pola dnevnog boravka, a dijete je presretno jer je dobilo novog prijatelja koji budi vestibularni i proprioceptivni sustav. I još ne traži šetnju ni hranjenje. 👌🏻😉"

A evo kako možeš osvojiti Quut Skippija i Quut puzzle za kupanje:

🐇 zaprati naš profil, kao i profil Kabinet za radnu terapiju Buba loptica,
🐇 ispod ove objave nam napiši zašto baš tvoj skippi kod kuće treba jednog Skippija 😊 i označi jednu prijateljicu.

Nagradni natječaj vrijedi samo na teritoriju RH i traje do 30.08., a 31.08. ćemo objaviti sretnu dobitnicu!

P.S. Još uvijek skupljamo pitanja za našu Nollu, a svoje možeš napisati u komentaru ili nam pak poslati poruku pa ćemo ga dodati na popis. Nolla će početkom idućeg mjeseca odgovoriti na sva! 😊

30/07/2026

Neću uopće objašnjavati. Samo se opustite i uživajte u odmoru (bilo na moru ili u kući).

Voli vas teta Nolla ❤️🌊

27/07/2026

Vidila sam ovakav video negdje i morala sam napraviti jedan RT primjer jer ja mislim da moja djeca ovdje stvarno nekad pomisle “dobro stara, oćeš me pustit na miru više?!”

Slobodno dodajte u komentarima što bi vaša djeca rekla kad bi im dali priliku da natipkaju svoje mišljenje 😂😂😂

22/07/2026

I inače me uvijek pitaju što točno radim u svojoj struci. Svim radnim terapeutima je to jako poznato pitanje. Ali kako objasniti da se na svom poslu “samo igram s djecom” ili “igram se vatala” ? Kad kroz ovako prekrasnu interakciju utječem na toliko dijelova razvoja bez da dijete ima osjećaj da nešto radi? Osim što uživa toliko da cijela zgrada odzvanja ❤️

Ja svoj posao ne bi promijenila za još tisuću pitanja “a što ti točno radiš” ✌🏻

13/07/2026

Nisam još čula da AI mora skakati u vreće i glumiti spidermana kako bi dobio povezanost s djetetom, tako da - sritno s tim! 😂

06/07/2026

Jedna od težih tema po mom mišljenju. Svi se susretnemo s ovom situacijom. Dijete neće, ne želi, nema šanse koliko god vi pokušavali, prilagođavali, molili i što sve ne.

Promjena je teška. Svima. Ne samo djeci. Odraslima isto. Najlakše je ostati na putu koji nam je poznat. Strah je vrag reklo bi se. Lakše je koristiti se onime što već posjeduješ i ići linijom manjeg otpora. Nažalost, terapija (bilo koja vrsta) nije uvijek najlakši proces. Djeci je teško. I u redu je to priznati i shvatiti, dati im prostora da prihvate novitete. Koliko god trajalo, koliko god se trebalo prilagođavati.

Nisam za onaj princip “mora to napraviti”. Prije sam bila, sad gledam to malo drugačije. Nije mi poanta terapije dovesti dijete do točke pucanja i da me sluša kao da smo u vojsci. Realno, ne mora se ništa. Ali!!!!! Nismo u terapiji da bi ostali na istome. Ciljevi uvijek uključuju neku vrstu napretka. I zato je bitno PRATITI DIJETE I RODITELJE. Pratiti pristup koji im odgovara. Vidjeti što se može drugačije napraviti. Djeca često nešto ne žele iz neznanja. I normalno je da ne znaju, i normalno je da ih je strah. Oni ne znaju sve što mi znamo. Pa ne znamo ni mi sve.

Ali da možemo pogledati koji su nam ciljevi i koliko su određene želje bitne ili važne za djetetov napredak i funkcioniranje u svakodnevnom životu, možemo. Je l’ bitnije da dijete tjeramo da koristi tu olovku za školu koja je udaljena 3 godine ili je bitnije da zna samostalno smisliti igru? Zato je bitno surađivati s roditeljima. Proći s njima kroz taj “ne”. Proći s njima kroz ciljeve, REALNO gledajući koliko god to nekad nelagodno bilo. Vidjeti što je bolje za dijete. Ne prisiljavati dijete, nego pokazati. Može se. Samo nije lako i neće biti. I to je okej.

21/06/2026

Za početak ljeta, evo jedna možda nesvakodnevna objava. 😅 U svijetu terapija, zdravstva i cijelog tog kaosa, ulazimo u proces svega što trebamo znati i raditi “točno” i kako se to očekuje. Mislim da je svaki terapeut (bilo koje struke) priča za sebe i imaju pravo raditi na svoj način (dok god to ne ugrožava njihove klijente). Ne postoje šablone za rad s ljudima. Nismo roboti. ✌🏻✌🏻

Da, s 98 posto roditelja pričam na ti. Normalno, ako njima to odgovara. S nekima čak popijem i kavu. Nekima je to neprofesionalno, meni je to ljudski. Realno, oni su veliki dio mog života, a i ja njihovog. Za sve savjete, informacije, napretke, regresije, što god. Nije mi bitno hoće li mi se obraćati sa Vi ili sa ti. Dok god je uzajamno poštovanje tu, ja sam sretna.

Imati dijete s bilo kakvom teškoćom u razvoju je, u najmanju ruku rečeno, teško. U moru svih doktora, stručnjaka, savjeta, terapija, odgoja i ne znam čega još, vidim da su roditelji dosta suzdržani i strah ih je reći da im je jednostavno teško. I onda ostanu u šoku kad im kažem da kod mene mogu biti ljuti. Tužni. Frustrirani. Mogu čak i opsovati u mojim prostorima. I to je zdravo. To je isto dio procesa. Radije ću to nego da smo na “bok-bok”.

U početku sam to radila, sad više ne. Jer samu sebe zbunim kad bi nešto “trebala” raditi taj dan s djetetom, a dijete jednostavno neće i neće. I onda koja je poanta? Iživcira se dijete, iživciram se ja, ne dobijemo apsolutno ništa. Kroz praksu naučiš kako se prilagoditi i taj plan koji imaš u glavi oblikovati po potrebama djeteta. To nije nešto što naučiš na faksu.

Oko ovoga sam imala jako puno diskusija. Slažem se da se kao terapeuti moramo prilagoditi, ali i to ima svoje granice. I ovo govorim s minimalno ponosa, ne kao “aha nećete, tko vas šiša, doviđenja”. Nego ako vidim da ne mogu pomoći, znam kolege koji će bolje odgovarati pristupom ili znanjem. To je to.

Svako dijete kod mene zna kako mi se zove pas, je l’imam braću/sestre, što sam radila taj dan, koji mi je najdraži slatkiš i po njihovom najdražem pitanju “a gdje ti spavaš, teta Nolla”: znaju i to. 😂

Nastavak u komentarima ☺️