Balans” Doboj, Psihološko-Pedagoško Savjetovanje

Balans” Doboj, Psihološko-Pedagoško Savjetovanje Osnovano 2014 god. Pruža usluge psihološko-pedagoškog savjetovanja
Sjedište: Doboj

12/06/2026

........NORMALAN TOK TUGOVANJA
( Nastavak na prošlu objavu,Šta je tuga?)

Normalan tok tugovanja se može posmatrati kao postepeno smanjenje boli gubitka. Odgovarajuće faze tugovanja svaka osoba doživljava drugačije. Mnogi ožalošćeni doživljavaju početni period kao stanje šoka - čak iako je smrt bila očekivana - a spoznaja da voljena osoba više nije prisutna manifestuje se sporo i često u svakodnevnim situacijama. Sa spoznajom gubitka počinje emocionalna obrada. Bol i tuga, ili bolje rečeno složena mješavina emocija, zahtijevaju znatan kapacitet obrade. Stoga se tokom tugovanja obično opaža socijalno povlačenje. Ovo je praćeno opsežnom mentalnom obradom, koja uključuje promjene u očekivanjima i ciljevima. Na početku intenzivne tuge mogu se pojaviti simptomi koje pogođeni doživljavaju kao čudne, bizarne ili neugodne, poput živopisnih snova, halucinacija ili osjećaja prisustva preminule osobe. Ove pojave su privremene, ali mogu biti vrlo uznemirujuće. Emocionalna nestabilnost, poput čestog, nekontrolisanog plača, takođe je tipičan znak tuge.

RAD NA TUGOVANJU
Prelazak između shvatanja gubitka i poricanja stvarnosti (ovo se ne može dogoditi) znak je suočavanja sa smrću.Rad na tugovanju sastoji se od ponovljenog suočavanja sa zahtjevima nove stvarnosti, odnosno priznavanja gubitka, njegovog emocionalnog doživljavanja, potrebnih mentalnih prilagođavanja i pronalaženja novih načina za zadovoljavanje vlastitih potreba bez preminule osobe. Ako ovaj rad na tugovanju izostane , veća je mogućnost nastanka hroničnih psihičkih i psihosomatskih reakcija. Rad na ovom emocionalno zahtjevnom zadatku dovodi do postepenog smanjenja boli tugovanja. Tuga se i dalje osjeća, a reakcije poput plača ili tjeskobe zbog budućnosti i dalje se mogu pjaviti u određenim situacijama, ali gubitak je integrisan i rad na tugovanju se može smatrati završenim. Ovaj proces je teško vremenski definisati i zavisi o raznim faktorima kao što je socijalna podrška.Trenutne životne okolnosti igraju značajnu ulogu. Odnos sa preminulom osobom je važan. Zajednički planovi i ciljevi, zajednička društvena mreža sa zajedničkim poznanicima i prijateljima, zajednički stavovi i aktivnosti, zajedničke odgovornosti i međusobno ohrabrenje i utjeha, sve su to dijelovi složene slike koja pojačava proces tugovanja. Promjenjive emocije su glavni faktor rizika za razvoj složene tuge.
Svaka tuga je drugačija. Svaka osoba doživljava tugu drugačije. Poseban i jedinstven odnos sa preminulom osobom čini veliki dio naše boli gubitka i tako oblikuje reakciju na tugovanje.

KAKO SEBI POMOĆI U PROCESU TUGOVANJA

Možete mnogo učiniti da biste lakše prebrodili gubitak voljene osobe bez daljih komplikacija. Tuga je prirodna reakcija na gubitak, baš kao što je bol prirodna reakcija na povredu. Sposobnost da se osjećate tužno je, u izvjesnom smislu, put ka unutrašnjem iscjeljenju. Stoga, ne bi trebalo da se borite protiv ovog osjećanja, čak i ako strašno boli.

FAZE TUGOVANJA
U tuzi se mogu opisati određene faze ili trajna stanja. Ove faze ne prate strogi hronološki redoslijed, već se mogu smjenjivati.

1.Faza šoka Prva faza tugovanja je neposredna reakcija na smrt osobe: „Ovo ne može biti istina! Ovo se nije desilo!“ Ne možemo prihvatiti gubitak – vijest nas prebrzo otkida od svakodnevnog života, šok je prevelik. Čak i ako smo očekivali gubitak, smrt voljene osobe, i morali se svakodnevno nositi s tim, tek sada postaje očigledno da smo se i dalje nadali da će se završiti drugačije. Neki ljudi ne osjećaju ništa, drugi se urušavaju pod haosom emocija i osjećaju samo nekontrolisanu patnju. U ovoj fazi se često ponašamo kao da se smrt, razdvajanje, nisu dogodili. Na primer, očekujemo da se on ili ona iznenada pojavi i radosno nas pozdravi. U izvjesnom smislu poričemo novu stvarnost. Ne možemo prihvatiti da je on ili ona trajno otišao/la iz naših života. Ostajanje u stanju poricanja sprečava bol, ali sprečava i iscjeljenje. Šta možemo da uradimo?

Šta možemo sami da učinimo da doprinesemo izlečenju tokom faze šoka? Moramo se suočiti sa činjenicom da je naša voljena osoba mrtva. To je teško, gotovo neljudski teško. Ipak, suočite se sa tim - ne izbjegavajte da vidite pokojnika kako leži u kovčegu i u grobu.Iako teško pada,prihvatite saučešće od prijatelja i poznanika; dovoljno ste jaki. Čak i ako osjećate da više ne možete da podnesete ili želite da popustite impulsu da pobjegnete, prihvatite činjenicu da vaš život nikada neće biti isti. Pošto ste u veoma emotivnom stanju, ne bi trebalo da donosite nikakve dalekosežne odluke, zbog kojih biste se kasnije mogli da pokajete. Odvojite vrijeme koje vam je potrebno da prihvatite činjenicu da ste izgubili voljenu osobu. Na primjer, možete se više p**a natjerati da priznate smrt voljene osobe tako što ćete naglas izgovoriti sledeće riječi: „Spreman-na sam da prihvatim tvoju smrt (ime pokojnika). Znam da se nećeš vratiti i moraću da se pomirim sa tom činjenicom”. Izgovaranje ovoga naglas biće veoma teško i osjećaćete se kao da neko drugi govori. Izgovorite ove riječi naglas, čak i ako vam se cijelo tijelo buni protiv toga. Pojavljujuća osjećanja poput bijesa ili straha već su znak druge faze. Prihvatanje je prvi i najvažniji korak ka isceljenju.

U sledećem postu(sledećoj objavi) pisaću o drugoj fazi tugovanja i kako sebi pomoći.

Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
”Balans” Doboj, Psihološko-Pedagoško Savjetovanje
Kontakt tel. 065 451 985

10/06/2026

ŠTA JE TUGA?
Tuga nije osjećanje! Ovo može izgledati čudno u početku, jer svi znamo osjećanje tuge, svi znamo suze koje dolaze sa njom. Ali oni od nas koji su već izgubili voljenu osobu takođe znaju da se tuga može manifestovati na veoma različite načine. Postoje faze nakon događaja u kojima se uopšte ne javljaju osjećanja, ili postoje stanja u kojima proklinjemo sreću drugih iz čistog bijesa ili gorčine, ili trenuci u kojima smo iznenada preplavljeni i osjećamo se kao da ludimo. Tuga, ili stanje žalosti, je stanje koje nas odvaja od drugih ljudi, a ponekad čak i od nas samih. Tuga ne prati određeni obrazac, već se može manifestovati na mnogo različitih načina. Gubitak voljene osobe izaziva bol, strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasa. Tuga često traje duže i njen izraz je mnogo raznovrsniji nego što se pretpostavlja. Ali tuga ne bi trebalo da traje zauvijek. Gubitak se na kraju mora prihvatiti. Tuga nije ograničena samo na gubitak: mnoge stvari treba reorganizovati, a mogu se pojaviti i finansijske poteškoće. Optužbe vezane za rješavanje imovine mogu izazvati dodatne probleme. Ovo mnoštvo zahtjeva često onemogućava da se pravilno oprostimo od pokojnika. Emocionalni teret se može manifestovati kao anksioznost, bijes, krivica i tuga, a mogu se javiti i osjećanja emocionalne praznine, hladnoće ili stanja olakšanja ili usamljenosti. Pokušaji da se ova osjećanja regulišu sredstvima za umirenje ili izbjegavanjem obično su neuspješni ili mogu dovesti do daljih problema ili ograničenja. Mentalno skretanje pažnje može ponuditi kratkoročno olakšanje, ali ponavljajuća osjećanja ili slike stalno vraćaju gubitak u fokus. Nemir i uporni osjećaj bespomoćnosti mogu dovesti do hiperaktivnosti. Ovaj unutrašnji nemir ometa spavanje i lišava tijelo neophodnog mira i spokoja što je potrebno za obradu gubitka. U slučajevima intenzivne tuge, emocionalna regulacija nam može omogućiti da se osjećamo prijatno u društvenim situacijama ili, ako je potrebno, da pokažemo emocionalno uzbuđenje. Međutim, osobe koje tuguju ne ponašaju se uvijek prikladno u društvenim situacijama, što može uticati na otuđenje od drugih. Dugoročno gledano, ovo može dovesti do međuljudskih poteškoća i psihičkih problema.

Nastavak na ovu temu slijedi u sledećoj objavi.

Normalan tok tugovanja i rad na tugovanju………

Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
Kontakt tel.065 451 985

18/05/2026

RODITELJSKA ISKRENOST ( AUTENTIČNOST)

Roditeljska iskrenost je prvi korak u vođenju djeteta. Roditelj treba biti primjer
emocionalnog zdravlja.Roditelj ne mora biti savršen,ali treba biti emocionalno iskren.
Djeca opažaju na koj način osjećate ljutnju,radost,frustraciju,uspjeh i kako to ispoljavate drugim osobama.Djeci treba dati do znanja da je uredu da osjećaju svoje emocije.
Roditelji se lako nose sa pozitivnim emocijama kod djece.Emocije bijesa,ljutnje, straha i druge negativne emocije su izazovnije i mnogo teže za roditeljsko snalaženje.To doprinosi da djeca manje uče neprijatne emocije a onda se u životu teže ophode sa njima.
Kad roditelj prolazi kroz težak period a pri tome se smiješi i govori da je sve dobro,on nije iskren.Samoobmana je najgori način zavaravanja i daje lošu poruku djeci. Djeca će naučiti da rade isto. Iskrenost znači traženje iz dubine srca,onoga što je ispravno za roditelja i porodicu. Pri tome treba biti istrajan.Iskrenost znači biti u dodiru sa svojim emocijama,kao i reagovanje u skladu sa njima. Zakopavanje i potiskivanje emocija nije put zdravoga razvoja.Treba slijediti unutrašnje ciljeve,kao što su poboljšanje odnosa ili zanimanje hobijima u kojim se uživa,umjesto spoljašnjih ciljeva,poput kupovine novih mobilnih telefona,novih auta itd.Imati pozitivne unutrašnje ciljeve, znači imati blagostanje.
Upisivanje djece na najrazličitije aktivnosti,može biti zamka samoobmane. Ne treba pretjerivati. Djeci treba ostaviti slobodno vrijeme, vrijeme bez aktivnosti.
Nametanje djeci svojih snova, umjesto osluškivanja njihovih želja i poštovanja njihovog ritma odrastanja i razvoja, predstavlja zamku.

SAVJETI ZA ISKRENOST (AUTENTIČNOST)

1. Iskorijenite samoobmanu
Najprije budite iskreni prema sebi. Uvidjeti i definisati svoje emocije i kako se zaista osjećate je prava prekretnica. Slušanje i izražavanje pravih misli i osjećanja je ono što nas drži na pravom putu, koji nas vodi ka onome što nas u životu čini srećnim

2. Odgovarajte iskreno
Kada vas djeca pitaju nešto dajte im iskren odgovor. Naravno da morate biti svjesni njihovih godina i njihovog razumijevanja. Iskrenost u odgovorima važi za sve aspekte života,uključujući i one teške.
Ako niste iskreni(autentični) potkopavate sposobnosti vašeg djeteta da spozna šta je istinito a šta nije.Djeca su detektori laži i mogu se osjećati nestabilno ukoliko vi niste iskreni.

3. Koristite primjere iz svoga djetinjstva
Bilo da je riječ o odlasku doktoru,teškoj situaciji, ili prosto zabavi, djeca vole da čuju o vašim iskustvima i kako ste se osjećali kad ste bili mali,naročito kad je to iskreno i proživljeno. To im pruža bolje razumijevanje toga ko ste i stavalja im do znanja da je njihova situacija normalna čak i kad su uplašeni,srećni i tužni.

4. Učite ih iskrenosti
Pričajte sa vašim djetetom o tome koliko je iskrenost važna u porodici. Napravitie od toga vrijednost.Dajte im do znanja da više cijenite iskrenost nego kaznu za nepošteno ponašanje.Ako se suočite sa djecom optuživački,sa bijesom i prijetnjama i kažnjavate ih kad lažu,mogu početi da se plaše da pričaju istinu.Mnogo je potrebno da se nešto prizna ili kaže istina,u bilo kom životnom dobu, a to ne dolazi uvijek prirodno.Na nama je da ih naučimo da budu dovoljno hrabri da budu iskreni i ranjivi,i priznaju sve kada je potrebno. Nemojte ih osuđivati.Takva vrsta iskrenog odnosa,ukoliko se dobro njeguje,biće ključna za adolescentske godine.

5. Čitajte im priče koje zadiru u sve emocije
Čitajte različite priče vašoj djeci.Nemojte se plašiti ako nemaju sve srećne završetke.Aktivno birajte priče sa teškim temama i priče koje se ne završavaju bajkovito. Djeca uče mnogo kroz tugu i tragediju( naravno, prikladno za njihov uzrast) i to otvara iskrenu komunikaciju o različitim aspektima života.Izloženost usponima i padovima u životu gradi empatiju, otpornost i osjećaj smisla i zahvalnosti za sopstveni život.

6. Koristite pohvalu zasnovanu na proces i na trud
Pohvala zasnovana na kvalitetu je mnogo korisnija i važnija od pohvale koja je zasnovana na kvantitetu. Koncentrišite pohvale na proces i trud koji djeca ulažu, prije nego na urođene sposobnosti. Npr. „ Naporno si učio za test,i tvoj napredak to pokazuje. Mnogo si put iščitao materijal,napravio kartice i sam se ispitivao. To je stvarno uspjelo“ Pokušajte smisliti još neke primjere za ovu vrstu pohvale.Što više pokušavate da koristite procesne pohvale,postajaćete bolji u njima.

7. Ne koristite pohvalu kao podrazumijevani odgovor.
Ne pretjerujte sa pohvalama za nešto što je uobičajeno.To može naučiti dijete da je vrijedno hvale, samo kada nešto uradi brzo,lako i savršeno. To mu neće pomoći u prihvatanju izazova.

8. Usmjerite se na trud-budite iskreni
Budite oprezni s pohvalama grešaka i neuspjeha.Ako govorite „Bravo!Više sreće drugi put!“, to može ličiti na sažaljenje.Koncentrišite se na ono što su postigli i na način na koji se može raditi na tome-„Znam da si promašio cilj,ali bilo je veoma blizu! Izaći ćemo da vježbamo iduće nedjelje i sledeći put ćeš uspjeti! Zapamti, vježbanje je najbitnije!“ Usredsređujući se na trud koji je uložen u učenje, stvarate razvojni stav.Taj stav pomaže u svim aspektima života,od posla do ljudskih odnosa.

9. Naučite djecu da se ne upoređuju sa drugima
Djeca moraju sama da shvate da li su se maksimalno potrudila na nekom zadatku ili pak osjećaju da mogu više.Ne može svako biti najbolji u svemu, ali čovjek može biti najbolji za sebe. Ovaj pristup, nasuprot takmičenju sa drugima,njeguje dobar osjećaj.

10. Naglasite svoju jedinstvenu perspektivu i perspektivu vašeg djeteta, tako što ćete govoriti „ iz svog ugla“
Pokušajte da dodate svoj ugao u vaše rečenice, da naglasite da vaše razumijevanje neke situacije nije obavezno isto, kao i kod vašeg djeteta.
Npr. Ako ste imali svađu sa djetetom o tome da je hrana bila prevruća, važno je da zapamtite da, iako nije suviše vruća vama lično,možda je zaista prevruća vašem djetetu. Ako kažete „Meni hrana nije previše vruća“, to djetetu govori da ga razumijete. Ili,umjesto: „ Nije hladno napolju“, možete reći „Meni nije hladno napolju.“To poštovanje individualnog iskustva gradi povjerenje i poštovanje, i pomaže djeci da prepoznaju i poštuju sopstveno iskustvo.

Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
„Balans“ Psihološko-Pedagoško Savjetovanje

Kontakt tel.
065 451 985

08/05/2026

JA sam JA!

Kao malo dijete želio sam biti kao moji roditelji, sestre, braća i drugi kojim sam se divio. Kad sam postao veći, spoznao sam, da sam Ja postao Ja!
Osjećao sam i postupao drugačije od mojih idola.Nigdje nisam vidjeo ljude,koji si izgledali kao ja. Neki su bili po nečemu slični meni,ali niko nije bio kao ja.
Kad sam postao tinejdžer, pronalazio sam na sebi puno toga što mi je smetalo.Pokušao sam biti onakav, kakvog su me drugi želili vidjeti. Nisam mogao biti ni po čijoj želji, a posebno ne po mojoj. Kad sam odrastao, osjećao sam se najbolje kad sam bio ono što jesam. Spoznadoh da: Ja sam Ja i da sve na meni pripada meni. Zahvaljivao sam se mome tijelu i mome umu, za sve njegove pomisli. Vidjeo sam sve pogledom mojih očiju i prepoznao moja osjećanja. Moja usta su pričala moje riječi, bez obzira da li su bile pristojne, ljutite, pune ljubavi,
istinite, razočarenja prema meni ili prema drugima. Ponekad sam se gubio pred mojim osjećanjima. Ljutnja, razočaranje,strah,briga,radost,sreća i ljubav su bila moja osjećanja. Patio sam zbog mojih poraza, ali sam se radovao mojim uspjesima. Spoznao sam, da sve pripada meni, isto kao što mi pripadaju želje, snovi i moji ciljevi. Kako je vrijeme teklo, sve sam se više spoznavao i učio da volim sam sebe, pa i onda kad sam otkrivao osobine koje su me zbunjivale i koje su mi stvarale probleme.Ostajao sam prijatan prema sebi.Našao sam hrabrost, da tražim mogućnosti za rješavanje problema. Kad sam došao u zrele godine, promijenio se moj spoljašnji izgled, kao i stil moga odijevanja. Ali Ja sam ostajao Ja. Pričao sam moje riječi i moja uvjerenja. Ponekad malo oštrije, ponekad sa više diplomatije.
Pridavao sam mojim slabostima manju vrijednost, obraćajući više pažnju na moje jake strane. Kad sam postao star, nisam se brinuo zbog grešaka koje sam napravio. Bio sam ponosan na sve šta sam u mome životu ostvario. Nisam žalio za onim što mi je bilo uskraćeno.
Danas živim u uživam svaki terenutak. Iako je moje tijelo sve više umorno, moja duša ostaje svijetla i budna. Često se radujem mojim sjećanjima i događajima. Juče me posjetila moja unuka pa me je pitala: „Za čim žališ najviše u svome životu.“ Smješkao sam se i rekao joj:“Žalim za svim trenucima u kojima, Ja nisam bio Ja.“

Sa Njemačkog preveo:
Savo Pavlović
Psihološki Savjetnik

29/04/2026

AKO VAM JE PARTNER DEPRESIVAN - NEKOLIKO PREPORUKA ZA VAS
Depresija opterećuje članove porodice. Partneri, porodica i prijatelji žele da pomognu, ali često ne znaju šta mogu da urade. Kako možete podržati pogođene i zaštititi se od preopterećenja?

- Depresivnu muku shvatite ozbiljno.Učinite to i u slučajevima kad depresivna osoba to sama ne čini.
- Nemojte uljepšavati depresivno neraspoloženje.

- Izostavite svaku interpretaciju depresije. Ne pripisujte joj nekakav smisao ( to može činiti samo depresivna osoba).
- Umjesto da dijelite savjete, budite empatični. Saosjetite sa depresivnim. Izostavite stalno unošenje vedrine, ali jačajte vaš duh.
- Ne apelujte na samoodgovornost depresivnog.Ne ponavljate mu, da treba vjerovati u sebe.
- Ne preporučujte bitne promjene životnih navika.Pomozite kod neophodnih organizacija i prilagođavanja u svakodnevnom životu( jutarnje ustajanje,redovno uzimanje obroka,odlazak na spavanje itd.).
- Pokažite razumijevanje za nedostatak pozitivnih osjećanja i izostanak seksualne potrebe.
- Prihvatite i podržite osjećanja,koja depresivna osoba pokazuje.Npr. da se isplače.
- Pružite podršku u liječenju ( ljekarske konsultacije,uzimanje lijekova itd.)
- Pokušajte podstaći depresivnu osobu na zajedničku šetnju i druge aktivnosti ( bez pritiska,ucjena ili ultimatuma).
- Ako je moguće, izostavite bitne životne odluke za vrijeme depresivne faze ( npr. promjena posla,razvod i sl.)
- Učinite nešto za sebe.Vama treba odmor i energija.Ne dopustite da tapkate u stalnoj brizi za depresivnu osobu.
- Pokušajte održavati kontakt sa drugim ( na poslu,sa prijateljima).Obratite pažnju na vaš životni ritam, kako nebiste i sami pali u depresivnu jamu.
Pričajte sa osobama od povjerenja ili stručnim osobama, o osjećanjima koja vas opterećuju(osjećaj krivice,brige itd.)
Imate li potrebu za više informacija?
Trebate li stručnu pomoć?
Javite se.
Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
profesor psihologije i pedagogije
“Balans Doboj, Psihološko-Pedagoško Savjetovanje
Tel. 065 451 985

22/04/2026

PREVENCIJA SEKSUALNOG NASILJA NAD DJECOM

Seksualno nasilje nad djecom je ozbiljan društveni problem.
Djeca koja su izložena seksualnom nasilju,mogu imati ozbiljne i trajne posljedice
u njihovom psiho-fizičkom razvoju.Porodica i ustanove koje se bave vaspitno-obrazovnim radom su te, koje su najprije i najdirektnije suočene sa događajem seksualnog nasilja nad djetetom, odnosno sa teškoćama djeteta koje je žrtva nasilja.
Kao posljedica seksualnog nasilja, kod djeteta se mogu razviti upadljive promjene,koje su uočljive u porodici, odnosno u školi.
Porodica i škola imaju najveću ulogu i prevenciji seksualnog nasilja nad djecom.
Uloga škole je specifična. Škola je institucija, koja se organizovano i stručno bavi
vaspitno obrazovnim radom. Seksualno vaspitanje treba da bude integralni dio školskog programa a njeni vaspitači stručni i aktivni učesnici u prevenciji seksualnog nasilja nad djecom. Cilj preventivnog rada u porodici,vrtiću i školi se satoji u tome, da se kroz seksualno vaspitanje jačaju, dječija samosvjesnost( svoga tijela,sebe kao ličnosti)i dječije sposobnosti.

SEDAM PREVENTIVNIH PORUKA, U RADU
NA PREVNCIJI SEKSUALNOG NASILJA NAD DJECOM
1. Tvoje tijelo pripada tebi!
Kod djeteta treba pospješivati pozitivan odnos i osjećaj njegovog tijela, kao i
pravo na lično odlučivanje,kada je tijelo u pitanju. Ovakvim pristupom,omogućavamo mladoj osobi da se doživi na sebi svojstven način,da doživi svoju pozitivnu vrijednost i da bude ponosna na svoje tijelo.
Pozitivan osjećaj svoga tijela, jača lične granice i pravovremeno reagovanje u njihovoj zaštiti.
Roditelji trebaju njegovati pažljiv odnos prema tijelu djeteta,od njegovog ranog uzrasta, omogućavajući mu da spoznaje sebe i sposobnosti svoga tijela.
2. Vjeruj svome osjećanju!
Kod djeteta treba pospješivati povjerenje u njegova lična osjećanja
i u njegovu intuiciju. Djeca trebaju da upoznaju,uče i pokažu svoja osjećanja.
Roditelji trebaju njegovati taj pristup ali i da u ophođenju sa osjećanjima
budu primjer,na kome će njihovo dijete učiti. Vaše dijete treba da uči
i da ima slobodu ispoljavanja osjećanja, uz istovremeno respektovanje granica,
koje važe u vašem uzajamnom odnosu.
3. Postoje dobri, loši i „smiješni“ dodiri.
Dijete treba da uči razliku između prijatnih i neprijatnih dodira.
Djeca imaju pravo da odlučuju kako, kada i od koga žele da budu dodirivana.
Djeca trebaju da nauče koje su to različitosti dodira,kao
i da odlučuju, šta je za njih dobro a šta nije. Važno je djecu učiti
i dati im podršku, da odbiju neprijatne i „smiješne“ dodire. Istovremeno
djeca treba da znaju, da postoje neprijatni dodiri, koji se ne trebe i ne mogu izbjeći.
Primjer za ovo je,dodir ljekara kod jednog ljekarskog pregleda.Kod učenja i doživljavanja dodira,roditelji treba da budu primjer za dijete. Neophodno je poštovati sferu intimnosti i privatnosti svoga djeteta.
Sa rastom i godinama, intimno-privatna sfera pripada sve više djetetu. Dijete je želi zadržati za sebe.To treba respektovati. Prije nego ovladaju verbalnim govorom, važno je da kod djece obratite pažnju na neverbalni govor,govor tijela.
4. Ti smiješ reći: „NE!“
Djetetu treba reći, da ima pravo da kaže „NE!“ Istovremeno,njegovo je pravo
da respektuje svoje kao i tuđe granice,te da izgradi metode kojima
će se, po potrebi zaštititi. S obzirom da je djetetu teško reći „NE“,da nema
izgrađene načine samoodbrane, potrebna mu je pomoć i podrška porodice
odnosno škole. Odrasli moraju biti svjesni, da u raznim situacijama
ne treba da odlučuju u ime djeteta. I sami treba da poštuju dijete,
posebno ako se radi o njegovoj tjelesnoj i intimnoj sferi. Dijete će doživljavati,
da se njegovo „NE“,ne poštuje,ne prihvata. Zbog toga,djetetu treba dati do znanja da ima pravo na pomoć i da tu pomoć treba da zatraži.
5. Postoje dobre i loše tajne!
Mladi vole tajne.Tajne su uzbudljive. Uopšteno,djeca su često spremna da uzajamno čuvaju njihove tajne. Ovu osobinu iskorištavaju nasilnici, koji koristeći njihovo povjerenje,čine nasilničko djelo.
Nasilnik će reći, da dijete ne treba o tome da priča,pošto je to samo njihova tajna. Tajna nasilnika i žrtve!!!
Djeca treba da uče razliku između dobrih i loših tajni,kao i da o lošim tajnama treba pričati.Roditelji moraju biti otvoreni prema djetetu, prihvatajući njihova osjećanja,
bez prijetnji sankcijama. Odrasli moraju biti spremni, da obrate pažnu i intervenišu
kod svakog oblika nasilja.
6. Ti smiješ tražiti pomoć!
Sastavni dio prevencije seksualnog nasilja nad djecom je Pomoć i Pomaganje.
Dijete treba da nauči,da ima pravo na pomoć i da traženje pomoći nije znak slabosti.
Ovo je veoma bitno, s obzirom da dijete nije u stanju samostalno riješiti problem. Dobro je ako dijete ima izbora i da se obrati osobi u koju ima povjerenje.
7. Ti nisi kriv-a
Djeca koja su seksulno iskorištena,osjećaju se često krivim zbog toga.Oni imaju osjećaj da se nisu dovoljno odupirali. Ako dijete, koje je doživjelo seksualno nasilje čuje,da je imalo pravo na odbranu,ono može imati još jači osjećaj krivice,zbog toga što to nije učinilo.Osjećaj krivice je sugerisan i od strane nasilnika,što dijete još više ograničava u pričanju o traumatičnom doživljaju. I sama okolina često pripisuje krivicu, onome ko je seksualno iskorišten. Zbog ovoga je važno djeci reći, da nisu krivi ukoliko odrasli ili starije dijete povrijedi njihove granice, bez obzira na to kako su u toj situaciji postupali.
Ako jedna odrasla osoba izvrši nasilnički čin nad djetetom,ona je ta koja snosi svu odgovornost!!!!

Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
Balans” Doboj
Psihološko-Pedagoško Savjetovanje
Kontakt tel.065 451 985

16/04/2026

OPHOĐENJE SA TJELESNIM STRAHOVIMA
Strahove koji se odnose na tijelo,nije lako liječiti. Osobe koje imaju tjelesne strahove;lupanje srca interpretiraju kao znak srčanog infarkta,otežano disanje kao znak jednog nejasnog oboljenja. U slučaju vanjskih ”opasnosti”moguće je namjerno izlaganje opasnim situacijama. Izlaganje doprinosi navikavanju i uviđanju da je odnos prema situaciji moguće promijeniti.U slučajevima tjelesnih strahova ovo izlaganje izgleda puno komplikovanije. Ako se kod nekog pojavljuju različite bolesti,zbog kojih sedmicama,mjesecima ili godinama pati,te uvijek iznova posjećuje ljekare,kaže se da ima somatske smetnje,da somatizira.Ovi problemi rijetko reaguju na klasičnu medicinsku terapiju. U ovim slučajevima je preporučena psihološka terapija.Pored psihološke terapije postoje i veoma važne i korisne preporuke.
1. Ne treba svaki bol, promjene u stomaku,teškoće disanja i sl. interpretirati kao znak bolesti.Treba biti svjesnu da je tijelo uključeno u sve aktivnosti.To važi posebno u odnosu na osjećanja, koja se u različitim formama ispoljavaju tjelesno. Kod pojave simptoma se treba prisjetiti na mogućnost, da iza svega stoji prerađivanje događaja(posebno stresa), poruka tijela koju treba razumjeti. To ne mora da bude prisustvo nejasne bolesti.
2. Prestati sa samoopažanjem, koje u sebi ima strah
Rečenica: ”Ono na što obraćamo pažnju počinje rasti”, važi posebno za tjelesne simptome.Ko se stalno opaža sa sumnjom ,pokreće točak ubrzanja.Strahom ispunjeno opažanje biva sve ubrzanije i jače. Doći će do ”eksplozija” simptoma. Prema sebi treba biti disciplovan i reći jedno unutrašnje ”Stop”! Aktivnosti koje imaju smisla,često uspijevaju skrenuti pažnju,što je od koristi u datim trenucima.Osobama sa prekomjernim samoopažanjem,često nedostaje životni smisao,koji nije usmjeren samo na svoje lično i svoju ličnost,nego i na druge stvari..
Poruke tijela treba prihvatiti ozbiljno i više, nego same simptome
Osobe sa jakim tjelesnim strahom su često razočarane u one koji im pomažu ili trebaju pomoći.One se ne osjećaju sa svojim simptomima ozbiljno shvaćenim. Osobe koje pomažu, ne mogu pri najvećoj volji opaziti tjelesna oštećenja, onih koji imaju tjelesne strahove. Osobe koje imaju poteškoće nebi trebale da se žale i da okrivljuju druge.I one lično se ne uzimaju ozbiljno,pošto se zaokupljaju isključivo svojim simptomima,umjesto da se ozbiljno pozabave porukama tijela i da shvate šte treba činiti.
3. Biti opušten
Stav ”Biće onako kako će biti”pomaže kod bolesti straha.Ovakav stav doprinosi izlaganju situacijama od kojih strahujemo.Izlaganje doprinosi preispitivanju da li će katastrofa koja je predmet straha zaista nastupiti.Osobe sa tjelesnim strahovima se često fiksiraju za one koji im pomažu.Osobe koje imaju tjelesni strah, imaji razdražljiviji nervni sistem nego drugi.Te osobe imaju dosta koristi, ako uspiju biti opuštenije.
4. Samoizazivanje simptoma
Samostalno izazivanje simptoma i izlaganje njima,može pomoći uviđanju da neće doći do nastupanja katastrofe.Neke od metoda koje mogu izazvati simptome su: brzo koračanje uz stepenice,vožnja bicikla,trčanje,ubrzano disanje. Za uvođenje i savladavanje ovih metoda,često je potrebna psihološka pomoć.Osobe sa tjelesnim strahovima su sklone izbjegavanju navedenih i sličnih metoda. Izbjegavajući ove aktivnosti,one žele da se zaštite.
5. Simptome treba intepretirati kao izraz osjećanja.
Ne treba se boriti protiv svakoga simptoma. Jedan primjer.Ako neko odstrani samo bol,ponaša se kao onaj ko isključivanjem sirene želi ugasiti požar.Radije se treba pitati, šta simptom poručuje,na što ukazuje.To mogu biti aktuelne teme( možda ”štrajkuje” tijelo želeći se zaštititi od preopterećenja) ili naknadno djelovanje prošlih događaja. Simptome treba posmatrati manje kao opasnost a više kao prijatelja koji želi pomoći.
6. Biti i ostati sposoban za dijalog
Tijelo zna da se koncentriše na pojedinačne tme, više nego ljudska svijest.Zato je potrebno biti sa svakim dijelom ličnosti,koja sa zove tijelo, u ”razgovoru” odnosno u razmjeni.Na treba očekivati da drugi razumiju moje tijelo bolje od mene.
7. Jačati unutrašnji glas svoje ličnosti
Ako se poslušaju svoji unutrašnji glasovi,primijetno je postojanje više negativnih nego pozitivnih glasova.Negativni glasovi imaju negativne komentare i pojačavaju strahove.Treba pokušati pojačati pozitivne glasove koji preporučuju povoljnije poglede i daju povjerenje.
Osobe sa tjelesnim strahovima nisu u djetinjstvu stekle iskustvo odnosno naučile,kako se u stanjima napetosti,bola,ljutnje i tuge treba ophoditi,umiriti.Česti su slučajevi nedostatka sposobnosti da se razlikuju osjećanja.Osobe su sklone da svaki simptom sagledavaju jednostrano i vide ga kao opasnost.Moguće je,di im je u djetinjstvu nedostajao pratilac i neko kao primjer, kako se u ovim situacijama treba ophoditi.
8. Ne ponavljati greške drugih
Onaj ko stalno svoje tijelo ”nosi”ljekaru, ne ponaša se bolje nego roditeljii,koji svoju nemirnu djecu iznova vode kod raznih eksperata.Tamo se žale na svoje nemirno dijete, navodeći teškoće koje im ono stvara.Ako je neko bio dijete koje je doživljavalo nešto slično,trebao bi obratiti pažnju,da u ophođenju sa svojim tijelom ne pravi greške,koje su pravili roditelji u ophođenju sa njim kao djetetom.Tijelo će biti zahvalno.Prema svome tijelu se treba odnositi sa razumijevanjem,poštovanjem i umirujuće,kao što to rade roditelji u odnosu na svoje dijete (koje ima nejasne poteškoće), zračeći povjerenjem u život ,tijelo i roditeljsko-dječiji odnos.
9. Povjerenje u tijelo
Sa tijelom se treba sprijateljiti.Tijelo je za osobu neprekidno u pokretu,doprinoseći toliko puno jednom životu.
Samo čitanje ovog teksta neće puno promijeniti.Najbolje je, što prije početi sa primjenom preporuka u svakodnevnom životu.
Pavlović Savo
Psihološki Savjetnik
”„Balans" Doboj
Kontakt tel. 065 451 985

29/03/2026

RAZVOD RODITELJA JE BOLAN ZA DJECU!

Roditelji bi tokom razdvajanja trebali ovo uzeti u obzir.
Trebalo bi da shvate da je njihovo razdvajanje kriza i za njihovu djecu. Važno je ozbiljno shvatiti osjećanja djece i ne uljepšavati ih. Djeca se generalno mogu mnogo bolje nositi sa razdvajanjem ako roditelji uspiju da sarađuju i postignu dogovor u najboljem interesu djece. Prije svega, to znači da roditelji preuzimaju odgovornost za razdvajanje i ne krive dijete.

Zbog radvojenosti roditelja, djeca pokazuju stres koji se ispoljava na mnogo načina.To uključuje vraćanje na ranija djetinjska ponašanja – fenomen poznat kao regresija – i vezivanje za jednog roditelja. Takođe mogu ponovo željeti da spavaju u krevetu svojih roditelja, pokazivati manje nezavisnosti u svakodnevnom životu i zahtijevati više od svojih roditelja. Mokrenje u krevet i agresivno socijalno ponašanje su takođe moguće reakcije, kao i emocionalno povlačenje i smanjen govor.
Djeca takođe mogu kriviti roditelja koga smatraju odgovornim za razdvojenost. Kod braće i sestara se često primjećuje da dijele svoju lojalnost prema svakom roditelju, što dovodi do rivalstva među braćom i sestrama.
Djeca često žele, čak i u odraslom dobu, da se njihovi roditelji ponovo spoje. Oba roditelja su glavne figure vezanosti za djecu. Oni su bili prvi, koji su im pružili sigurnost i kontinuitet u njihovim vezama. A roditeljski sukobi su teret za djecu!
Konstruktivne rasprave tokom razvoda su veoma rijetke, i često su rasprave jednostavno izraz problema između roditelja. Djeca ne bi trebalo da budu svjedoci ovih roditeljskih svađa, posebno zato što je pomirenje malo vjerovatno. Djeca mogu steći utisak da rasprave uvijek vode do razvoda para. Štaviše, djeca parova koji se razdvajaju i koja svjedoče svađama imaju veću vjerovatnoću da se nađu u sukobu lojalnosti. Osjećaju se pod pritiscima da stanu na stranu jednog roditelja. Pred djecom ne treba raspravljati! Nakon razdvajanja, roditelji trebaju djeci prenijeti da će biti voljena kao i prije,ali i saglasnost da je dječija ljubav prema drugom roditelju sasvim uredu.Roditelji bi stoga trebalo svojoj djeci prenijeti da je u redu da vikende provode sa jednim roditeljom i da drugi roditelj neće patiti zbog njihovog odsustva. I da oba roditelja vjeruju jedno drugom u roditeljstvu. Pozitivna slika koju djeca imaju o svojim roditeljima mora se sačuvati. Samo tada djeca mogu razviti potpuno pozitivnu vezu sa oba roditelja.

Razvod roditelja je praćen negativnim osjećanjima, koja se ne mogu prikriti od djece. Najčešće roditeljsko pitanje je, da li pokazati djetetu svoju tugu i bol.Sasvim je u redu da roditelji svojoj djeci otvoreno izraze svoju tugu. Važno je da ne preopterećuju svoju djecu time. Razdvajanje ne bi trebalo da bude tabu tema, a roditelji bi svakako trebalo da podstaknu svoju djecu da o tome razgovaraju sa svojim prijateljima. Ovo im pomaže da obrade ono što su doživjeli.
Roditelji treba da pronađu načine da njihova djeca izraze svoja osjećanja.Izražavanje osjećanja ne mora biti samo riječima. To može biti, na primjer, zajedničko crtanje slike razdvajanja ili igranje igračkama bez eksciplitnog navođenja teme……
Nastavak na temu razvoda slijedi u idućim objavama.

Pavlović Savo
Profesor Psihologije i Pedagogije
Psihološki Savjetnik
Kontakt te. 065 451 985

Address

Kralja Aleksandra Objekat F 24
Doboj
74000

Opening Hours

Monday 12:00 - 19:00
Tuesday 11:00 - 17:00
Wednesday 11:00 - 17:00
Thursday 11:00 - 17:00
Friday 11:00 - 16:00

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Balans” Doboj, Psihološko-Pedagoško Savjetovanje posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share

Category