Psihoterapija dr. sci. Adila Delić

Psihoterapija dr. sci. Adila Delić Pomažem ti da prevladaš anksioznost, regulišeš svoj nervni sistem I izgradiš život u kojem ne moraš više samo preživljavati nego istinski živjeti.

10/09/2026

Jedan mladi student mi je rekao:

Kada položim ispit, ne radujem se. Samo pomislim da imam jednu obavezu manje. Ali kada padnem, budem tužan.

Prepoznala sam se u njegovim riječima.

I ja sam dugo umjela primijetiti svaki neuspjeh, a preko vlastitih uspjeha prelaziti kao da se podrazumijevaju.

Trebalo mi je vremena da naučim zastati i reći sebi:

Uspjela sam. Ovo mi je bilo važno.

Ne moramo čekati velike životne pobjede. Vrijedi primijetiti i male korake, jer se upravo od njih gradi naš put.

Kada ste posljednji put sebi dozvolili da se iskreno obradujete zbog nečega što ste postigli a da vam se nije to podrazumjevalo?

Samoubistvo je veliki javnozdravstveni problem s dalekosežnim društvenim, emocionalnim i ekonomskim posljedicama. Procje...
10/09/2026

Samoubistvo je veliki javnozdravstveni problem s dalekosežnim društvenim, emocionalnim i ekonomskim posljedicama. Procjenjuje se da se trenutno u svijetu dogodi više od 720.000 samoubistava godišnje, a znamo da svako samoubistvo duboko utiče na mnogo više ljudi. Samoubistvo ostaje kritičan globalni problem koji utiče na pojedince i zajednice širom svijeta.
Izvor: International Association for Su***de Prevention (IASP)

Dolazi mi klijentica koja se već nekoliko p**a vratila u isti odnos.Svaki put kaže da je ovo posljednji put. Da sada jas...
09/09/2026

Dolazi mi klijentica koja se već nekoliko p**a vratila u isti odnos.

Svaki put kaže da je ovo posljednji put. Da sada jasnije vidi šta se događa. Da će postaviti granice i otići čim se ponove stvari koje su je ranije povrijedile.

A onda se ipak vrati.

Ne zato što je slaba. Ne zato što ne zna da taj odnos nije dobar za nju. Nego zato što jedan dio nje još uvijek vjeruje da će ovaj put dobiti ono što je toliko dugo čekala: ljubav, sigurnost, potvrdu da je vrijedna toga da neko zbog nje ostane i promijeni se.

Na terapiji zato ne razgovaramo samo o tome zašto se vratila njemu.

Pokušavamo razumjeti čemu se zapravo vraća.

Je li joj poznata ljubav u kojoj stalno mora dokazivati svoju vrijednost?
Je li još davno naučila da se za bliskost mora boriti?
Da ljubav boli, da se čeka i oprašta bez kraja?
Da je odlazak isto što i odustajanje?
Ili da će, ako bude dovoljno strpljiva i dobra, konačno biti izabrana?

Jer ponekad se ne vraćamo samo osobi.
Vraćamo se nadi da ćemo ovaj put uspjeti promijeniti završetak priče koja je počela mnogo prije tog odnosa.

DISCLAIMER
Važno je reći da život i odnosi nisu crno-bijeli. Ljudi se razilaze iz bezbroj razloga. Nekada se ponovo pronađu, sazriju, razgovaraju iskrenije i izgrade drugačiji odnos. Povratak bivšem partneru sam po sebi ne znači da je neko slab niti da je odnos nužno osuđen na propast.

Ovdje govorimo o nečemu drugom.

O patološkom vraćanju istom obrascu uprkos tome što nas on iznova povređuje. O krugu obećanja, kratkog mira, ponovnog razočaranja i još jednog povratka. O odnosu u kojem se mijenjaju datnoma početka, ali ne i način na koji se osjećamo.
Terapijski rad tada nije nagovaranje osobe da ode niti donošenje odluke umjesto nje.
To je siguran prostor u kojem polako istražujemo zašto joj je poznata bol privlačnija od nepoznatog života bez tog odnosa. Šta pokušava dobiti, čega se boji izgubiti i koju staru ranu svakim povratkom pokušava izliječiti.

Kada razumijemo odakle obrazac dolazi, prestajemo sebe nazivati slabima i počinjemo učiti kako da izaberemo drugačije.

Jer cilj nije samo otići od jedne osobe.

Cilj je prestati se vraćati svemu onome zbog čega smo u ljubavi morali gubiti sebe.
Šta vi mislite o ovome? Pisite u komentarima👇

U svom radu često vidim koliko se dvoje ljudi mogu voljeti, a ipak se osjećati usamljeno jedno pored drugog. Ne zato što...
08/09/2026

U svom radu često vidim koliko se dvoje ljudi mogu voljeti, a ipak se osjećati usamljeno jedno pored drugog. Ne zato što ljubavi nema, nego zato što su važne stvari ostale neizgovorene.

Često očekujemo da partner sam primijeti šta nam treba. Da prepozna kada smo povrijeđeni, umorni ili željni bliskosti. Pomislimo: Ako me zaista voli, trebao/la bi znati.

Ali čak ni osoba koja nas najviše voli ne može uvijek znati ono što joj nismo rekli. Pa i vlastitu djecu pitamo šta im treba ne očekujemo da uvijek pogodimo.

Iza šutnje često se kriju strah, razočaranje i potreba da budemo viđeni. Čekamo da partner sam shvati, a kada se to ne dogodi, osjećamo se još manje važnima. Tako se između dvoje ljudi polako stvaraju udaljenost, zamjeranje i usamljenost.

Ponekad imam osjećaj da se ljudi više boje iskrenog razgovora nego tišine koja ih polako udaljava.

Ali iskren razgovor ne znači optuživanje niti postavljanje zahtjeva.
Kada jasno kažemo šta osjećamo i šta nam je potrebno, možemo izbjeći mnogo nesporazuma, zamjeranja i nepotrebnih glavobolja.

Partner nije čitač naših misli.
Znate onu famoznu rečenicau: pretpostavka je majka svih z..ba 😀?

Šta vi mislite o ovoj temi, pišite u komentarima👇

Emocionalna zrelost ne znači da uvijek reagujemo smireno, da nikada ne pogriješimo ili da u odnosima ne povrijedimo drug...
07/09/2026

Emocionalna zrelost ne znači da uvijek reagujemo smireno, da nikada ne pogriješimo ili da u odnosima ne povrijedimo drugu osobu.

Zreli postajemo onda kada smo spremni pogledati šta smo uradili nakon što se emocije smire.

Možemo li razgovarati bez napadanja?
Možemo li saslušati kako se druga osoba osjećala, a da se odmah ne branimo?
Možemo li priznati svoj dio odgovornosti bez rečenice:

Jesam, ali ti si me natjerao/la.

Naše rane, strahovi i ranija iskustva mogu objasniti zašto smo reagovali na određeni način. Ali objašnjenje nije isto što i opravdanje.

Iskreno izvinjenje ne zvuči kao:

Izvini, ali i ti si mene povrijedio/la.

Ono zvuči otprilike ovako:

Pogriješila sam ili žao mi je i potrudit ću se da sljedeći put postupim drugačije.

Preuzeti odgovornost ne znači preuzeti svu krivicu za odnos. Znači prepoznati ono što pripada nama i biti spreman nešto promijeniti.
Znam nije ugodno ali ljudi smo i ljudi griješe ali oni koji su emotivno zreli preuzmu svoj dio krivice. I ne treba se toga plašiti jer ovo može samo unaprijediti naše odnose.

Mnoge psihičke teškoće postaju lakše kada su računi plaćeni, stanarina osigurana, a frižider pun.Mir je skup.I pretvarat...
06/09/2026

Mnoge psihičke teškoće postaju lakše kada su računi plaćeni, stanarina osigurana, a frižider pun.

Mir je skup.

I pretvarati se da finansijska sigurnost ne utiče na mentalno zdravlje znači govoriti iz privilegovane pozicije.

Nije svaka anksioznost samo „u našoj glavi“.

Teško je umiriti nervni sistem kada ne znamo kako ćemo platiti račune, stanarinu ili napuniti frižider.

Finansijska sigurnost ne rješava svaki psihički problem, ali može ukloniti veliki dio svakodnevnog straha i pritiska.

Vrlo često mir nije pitanje pozitivnog razmišljanja, nego je pitanje osnovne sigurnosti.

Ponekad u novi odnos ne ulazimo sami.S nama uđu i stara razočaranja, izdaje, napuštanja i povrede.I onda osoba koja je d...
05/09/2026

Ponekad u novi odnos ne ulazimo sami.

S nama uđu i stara razočaranja, izdaje, napuštanja i povrede.

I onda osoba koja je danas ispred nas može postati meta osjećaja koji zapravo pripadaju nekome iz naše prošlosti.

Ona zakasni a mi osjetimo staro napuštanje.
Ne odgovori odmah a u nama se probudi strah da više nismo važni.
Ne složi se s nama a mi to doživimo kao odbacivanje.
Pokuša nam se približiti a mi se povučemo jer smo nekada naučili da bliskost može boljeti.

Naše reakcije zato nisu uvijek samo odgovor na ono što se događa sada.

Ponekad su odgovor i na ono što se dogodilo nekada.

I tu počinje važan dio rada na sebi: naučiti zastati i zapitati se:

Reagujem li na ovu osobu i ono što ona zaista radi ili na nešto što sam već jednom doživjela?

Razumjeti svoje rane ne znači kriviti sebe zbog njih.

Ali znači preuzeti odgovornost za ono što s njima radimo.

Jer ljudi koji danas ulaze u naš život ne bi trebali stalno dokazivati da nisu oni koji su nas nekada povrijedili.

Prošlost zaslužuje da bude obrađena.
Ne da joj dopustimo da iznova piše naše odnose.
Sačuvajte ovu objavu ako vas je podsjetila na nešto što želite osvijestiti. A možete je poslati i nekome kome bi danas mogla značiti.

Pravi lijek za anksioznost je raditi upravo ono što vas čini anksioznima.Kada ovdje kažem „lijek“, ne mislim na medikame...
04/09/2026

Pravi lijek za anksioznost je raditi upravo ono što vas čini anksioznima.

Kada ovdje kažem „lijek“, ne mislim na medikamentoznu terapiju niti želim umanjiti njenu važnost kada je ona potrebna.

Riječ koristim kao metaforu za ono što nam dugoročno pomaže da promijenimo odnos prema strahu.

Jer jedna od najvećih zamki anksioznosti jeste izbjegavanje.

Osjetimo strah onda izbjegnemo situaciju pa zatim osjetimo olakšanje.

I upravo to olakšanje može postati dio problema.

Naš mozak dobija poruku:
Dobro je što sam ovo izbjegao/la. Očigledno nisam mogao/la podnijeti tu situaciju.

Sljedeći put strah se ponovo javlja, a potreba za izbjegavanjem može postati još snažnija.

Zato se u psihoterapijskom radu s anksioznošću često radi upravo suprotno.

Ne učimo osobu kako da pobjegne od svakog osjećaja anksioznosti. Učimo je da postepeno ostane uz nelagodu i približi se onome što je počela izbjegavati.

Kroz psihoterapiju pribjegavamo postepenom izlaganje (ekspoziciji) situacijama, mislima, tjelesnim senzacijama ili iskustvima koja izazivaju strah, zavisno od vrste problema.

Ali ovdje postoji važna riječ: POSTEPENO

Ne znači baciti se u situaciju koja vas potpuno preplavljuje.
Ne znači ignorisati vlastite granice.
I ne znači da svaka situacija koje se bojimo treba biti „istrpljena“ vec postoje i stvarne opasnosti od kojih se trebamo zaštititi.

Znači napraviti dovoljno mali korak da svom nervnom sistemu pružimo novo iskustvo:

Anksioznost je tu, ali ja mogu ostati.
Neugodno je, ali neugodno nije isto što i opasno.
Ne moram pobjeći da bih bio/la siguran/na.

I s vremenom cilj više nije:

Kako da nikada ne osjetim anksioznost?

Nego:

Kako da živim svoj život čak i kada se anksioznost ponekad pojavi?

Jer svaki put kada zbog straha odustanemo od nečega što nam je važno, anksioznost dobije još malo prostora u našem životu.

A svaki put kada napravimo mali korak uprkos strahu, taj prostor počinjemo vraćati sebi.
Ne čekamo uvijek da strah nestane da bismo počeli živjeti.
Ponekad počnemo živjeti i tako učimo da strah više ne mora odlučivati umjesto nas.

02/09/2026

O meni ili kako kažu dozvolite da se predstavim jer eto nikada do sada nisam govorila o sebi😀
Moj profesionalni put nikada nije išao samo jednom ravnom linijom.

Završila sam zdravstveni fakultet, magistrirala, doktorirala, prošla brojne edukacije, završila vrlo zahtjevnu edukaciju iz integrativne psihoterapije a trenutno sam na edukaciji iz još jednog psihoterapijskog pravca.

I još uvijek učim. I vjerovatno nikada neću prestati.
Trenutno sam i četvrta godina psihologije.

Jer sam eto izgleda, vječni student. 😊
Ne volim se stavljati u kalupe, moji interesi su vrlo raznoliki i ja to vidim kao prednost. Volim učiti i ako ništa bar mi nikad nije dosadno.

A kako je neko ko je svoj profesionalni život započeo u zdravstvu završio u psihoterapiji?

E, to je već malo duža priča. I pričam vam je u videu. 🤍

01/09/2026

Počinje još jedna školska godina.

I znam da ćemo vrlo brzo ponovo pričati o zadaćama, testovima, učenju, peticama, četvorkama… i svemu onome što škola donosi u naše kuće.

Ali voljela bih da ove godine pokušamo malo manje gledati ocjenu, a malo više dijete iza te ocjene.

Jer nisu sva djeca ista.

Nekome će matematika biti laka, neko će se s njom mučiti satima. Neko će dobiti peticu gotovo bez truda, a neko će za svoju trojku dati sve od sebe.

I ta trojka ponekad vrijedi mnogo više nego što mi odrasli vidimo.

Kao roditelji, naravno da želimo da naša djeca budu uspješna. Želimo da uče, razvijaju radne navike i iskoriste svoje mogućnosti.

Ali još više želim da iz škole ne izađu vjerujući da njihova vrijednost zavisi od toga koliko su dobri u odnosu na druge.

Zato bih voljela da uz ono naše uobičajeno:

Šta si dobio?

češće pitamo i:

Kako ti je bilo?
Je li ti nešto bilo teško?
Na šta si danas ponosan?
Treba li ti pomoć?

Ocjene jesu važne. Ali nisu dijete.

I po meni jedna od najvažnijih stvari koju možemo dati svojoj djeci upravo osjećaj da je dom mjesto na kojem NE moraju zaslužiti ljubav i prihvatanje svojim uspjehom.

Sretno svim našim školarcima, ali i nama roditeljima u još jednoj školskoj godini.

I da se ponekad podsjetimo:

Ne odgajamo svjedočanstva.
Odgajamo ljude.

Address

Mehmeda Vehbi Ef Šemsekadića
Gracanica
75320

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Psihoterapija dr. sci. Adila Delić posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share