12/06/2026
Neko jutro sam se probudila sa bolovima u donjem dijelu leđa.
Kako me oštra bol presjekla brzo nakon vježbe koju sam odradila, a nisam bila za nju spremna, naime...
Radili smo nešto grupno, osjetila sam da me strah, ali da ne odskačem, nisam se poslušala do kraja i na pola sam odradila zadano.
Da se razumijemo, nitko me nije tjerao, silio, gledao...jer svi uvijek gledaju sebe (to često kažem i sama grupama koje vodim, ali očito moram i sebe često podsjećati 😊).
Nekih sat vremena sam još bila u pokretu, a kada sam sjela, presjekla me oštra bol u tom predjelu.
Kako ništa ne puštam slučaju, pitala sam tijelo što je to, što mi govori.
Vrlo neugodna bol me proparala par p**a, onako da ti dah stane i ukočiš se.
To je nekada bio moj obrazac kod svake tjelesne boli, grčenje, plitko disanje.
Danas, sa puno druženja, osvještavanja i slušanja svoga bića, znam da je dah ono što nas vraća sebi.
Svjesno duboko disanje, ne samo da nas vraća sebi, već opušta strukture živaca, time i mišiće koji su vezani istima.
Rijetko o tome mislimo, ali bol dolazi iz strukture naših živaca, mozak šalje impuls.
Teško je kada boli biti prisutan i fokusiran na nešto, osim na bol, ali vježbam ovo godinama i
radi! Opuštam se, omekšavam svjesnim disanjem.
Nevjerovatno je koliko toga nam svjesno disanje kaže i što se otvori iza toga.
Godinama sam pokušavala ulaziti u zen stanja i meditirati, forsirati mir i odgovore za izazove i neodlučnosti dok mi jedan dan u običnoj šetnji šumom nisu počeli dolaziti odgovori.
Tada sam se prvi put pitala šta je ovo i od kuda, odgovor je došao jasno.
Jednostavno, pustila sam misli da slobodno hodaju poput mene i prihvatila nemire da budu upravo to, bez forsiranja mira.
Od toga dana, moje šetnje više nisu samo fizičke kako sam krenula, već šeta cijelo moje biće, baš kako živim i radim.
Mi smo bića zaokružena u cjelinu, a tijelo je glasnik.
Tako me ova bol u donjem dijelu leđa ograničavala par dana.
Slušala sam šta mi govori.
Prvo, vježbu sam odradila u grču bez povjerenja u svoje tijelo. Nisam ispoštovala uvjerenje da sam teška, kruta, nefleksibilna, već sam pokret isforsirala.
Ustvari, tijelo mi je jako dobro potvrdilo ta moja uvjerenja kojih nisam bila svjesna u trenutku.
Par dana sam odbacila većinu moranja i dozvolila si fizički mirovati. I tu sam slušala uvjerenja koja me tjeraju na naučenu akciju, slušala sam i u povjerenju prihvaćala da svijet neće propasti bez tih mojih akcija.
Radila sam ono što sam htjela i ono što nisam spremna trenutno pauzirati.
Osjetila sam ljutnju, zamjeranje i prezir, ali svjesno prihvaćala i disala, disala, disala.
Jer...i sada znam, nitko me ne sili, nitko me ne tjera, nitko me ne gleda, već potreba u meni da budem prihvaćena...Od koga?
Mi ni od obitelji i društva što uvijek mislim, već od toga dijela u sebi koji još uvijek napadam, sudim i ne volim.
Taman se posložilo da sam jedan dan bila u postu, drugi dan sam uvela vježbe istezanja, a treći sam sama sebi radila zvučnu masažu, par elemenata.
Jedan dan nisam bila sposobna šetati šumom, mojom zdravom rutinom cijeloga bića
Zvučna masaža, ehhhh, takve benefite nosi da je to čudo! Samo ovo što je donijelo meni vrijedi svih edukacija i ulaganja.
A vrijedi i puno šire i dalje.🙏❤️
Bol je popustila, gotovo nestala, ali sve dok je tu, daje mi priliku da se čujem što me još steže i gdje se još grčim u uvjerenjima, programu, navikama, životu.
U onom dijelu gdje mi tijelo pokazuje da se lažem iznutra. Hvala boli na svakom učenju i oslobađanju.