05/09/2026
OSOBNO ISKUSTVO #2 – ŽENSKA DRUŽENJA I NJIHOV UTJECAJ NA BRAKOVE
Znam da objavljujem svakakve teme. Nekad zagrebem tamo gdje nije ugodno, nekad izazovem ljutnju, nekad prepoznavanje, ali uglavnom pričam o onome što ljude stvarno boli. O onome s čime se susrećemo i u osobnom radu, iza zatvorenih vrata.
Puno toga bih željela objaviti jer znam da nekome tuđe iskustvo može biti upravo ono malo tapšanje po ramenu koje mu je trebalo da zna da je moguće, a znam da volite dobiti povratnu informaciju, pročitati da iza neke teme ne stoji samo moje pričanje pred kamerom, nego nečiji stvarni život.
Ovo svjedočanstvo me rasplakalo i razveselilo u isto vrijeme. Boli proces, veseli rasplet.
Nepoznata žena ostavila me bez teksta i s ogromnom kuglom topline u prsima.
❤Dugo je, al znam da ćete pročitati do kraja. ❤
Ovo nije samo priča o rastavi, ni samo priča o ženskim druženjima. Ovo je priča o životu koji svi imamo. Ponekad kasno shvatimo što smo imali, koliko tuđih glasova možemo unijeti u vlastitu kuću, koliko toga možemo izgubiti.
"Pozdrav Sandra.
Moram priznati da hrabro progovarate o mnogim temama. Dugo vas pratim, ali sam incognito, ne volim da drugi vide da nešto pratim. Prije svega, hvala vam puno na svim temama, mene mnoge taknu u srž. Neki komentari budu toliko agresivni i bezobrazni, što je najgore od žena, da bih ja na vašem mjestu odustala.
Drago mi je da vi ne odustajete.🙏
Htjela sam vam ispričati svoju priču s prijateljicama, zapravo s kućnim društvom. Ponukao me onaj video o ženskim druženjima i imam potrebu ovo podijeliti. Koliko je to što govorite za mene točno, ne mogu vjerovati. Ne znam ni koliko ću to dobro sročiti ni otkud da krenem, nisam neki pisac.
Udala sam se i ostala živjeti u gradu u kojem sam odrasla. Muž je također iz okolice. Imala sam prijateljice iz djetinjstva, sve smo se udale i jako se dobro poznajemo. Bar sam mislila. Druženja su nam bila u paru rijeđe nego što su htjele da se nalazimo na samo. Često su organizirale ženska druženja. Ja bih ih nekad izbjegla, ali s grižnjom savjesti, stalno mi se nekako provlačila misao koju su mi nekako i nametale: ne mogu se distancirati jer što ako se jednog dana rastanem? Ostat ću sama.
Odbacit će me. Ovako, koga ću imati ako ne njih?
Možda je bitno naglasiti da sam odrasla uz roditelje čiji brak još uvijek postoji, kao i moj muž. Nisam imala neki stvaran razlog bojati se rastave, ali taj strah sam s vremenom dobila. Sad shvaćam da je on bio produkt tih babinjaka i onoga šta sam gledala oko nas, a i djetinjstva. Toliko je sad puno rastava.
Kad smo bile na solo druženjima bilo je više alkohola nego kad su druženja bila u parovima pa su nekako i jezici bili oslobođeniji.
Nisam labilna, kako vidim da se provlači kroz mnoge komentare ispod vaših videa da samo takvima prijateljice mogu naškoditi. Baš suprotno. Ja sam uvijek bila ona glavna stijena. Ona jaka, ona za svakoga. I struka mi je pomagačka djelatnost pa sam još osjetljivija na ljude. Možda baš zato dugo nisam vidjela što mi se događa.
Ta druženja bila su konstantna ismijavanja i ogovaranja muževa. To mi je toliko teško padalo a da se uklopim, sudjelovala sam. Ja za svoga zapravo nikad nisam imala nešto posebno loše za reći, ali da ne sjedim tamo kao netko tko nema što reći, počela sam vaditi neke naše situacije. Naravno da smo ih imali. Nitko od nas nije svetac.
Počela sam u svom mužu gledati ono što sam slušala o njihovim muževima. Njemu pripisivati ono na šta su se one žalile, biti ljuta na njega a da to nissam razumjela tako. Naravno, po njima krivi su bili hormoni, perimenopauza, čak mi je i ginekologica rekla da je to normalno, da je svima tako. Počela sam nesvjesno od njega tražiti sve ono što su one nabrajale da muškarac treba dati ženi, čak su se pravile da one sve to imaju a ja koja sam imala najmanje za reći osjećala sam kao da sam sa najgorim mužem. Kao da sam njihovim očima počela gledati čovjeka s kojim živim. Baš ste sličnu neku rečenicu rekla kako su se one izražavale, ne bi ja to trpila, priznaj si i slično.
Nakon tih druženja vraćala bih se kući hladnija prema njemu. Kao da sam svu njihovu ljutnju kanalizirala kroz sebe i pretočila u svoju kuću. Seks, postao je alat za kaznu.
Nakon tih druženja osjećala bih se kao ispuhani balon. Često bi me uhvatila grlobolja, temperatura. Napila sam se antibiotika ne shvaćajući uopće što mi tijelo govori. A one su jako brinule za mene, voljele me i podržavale čak i kad mi je muž skrenuo pažnju da sam drugačija nakon njih, napala bih njega da me od njih želi odvojiti, da ja njih znam cijeli život, da je on narcis.
Na kraju, muž koji je puno toga radio za nas kao obitelj ispao je najgori, njihovi gori od njega bolji. Jako je teško ovo priznati prvo sebi, a onda i pisati, vjerujte.
U onom momentu nisam shvaća šta nam se događa.
Pio je kako se kaže, prigodno, a znala sam popiti i ja, poskrivečki. Razdvojili smo se, ljuti jedno na drugo, tužni, nemoćni za ponovno spajanje.
Imali smo tada djecu u višim razredima osnovne škole. Živjeli smo normalan obiteljski život. Slagali smo se kao i mnogi drugi parovi, jedan dan više, drugi manje. Bilo je ljubavi. Bilo nam je stalo. Bilo je svađa i šutnji, to je život, danas to gledam trezvenije.
Danas mislim da nam je bilo stalo jednom do drugoga više nego do svih ljudi kojima smo dopuštali da nam budu važni oko našeg odnosa, a nismo to znali zaštititi.
Nismo si znali reći i čuti se. Tvrdoglavili smo se.
On je imao svoje pravo, ja svoje. Dogodio se zamor materijala.
Završili smo priču koju možda uopće nismo morali završiti, a ono još gore je što znam toliko brakova koji su se rastavili bez nekog konkretnog ozbiljnog razloga, iz tog našeg stanja.
Toliko sam p**a prije toga htjela prekrižiti ta druženja s curama ali nisam. Usadile su mi i baka i mama da nikad ne smijem biti bez novaca, da su svi muški isti i da se prijateljice mora čuvati. Nikad mi nitko nije rekao da prvo čuvam brak i obitelj svoje djece i da je to najbitnije. Vi o tome puno pričate.
Sedam godina je prošlo od naše rastave. Niti on ima nekog stalnog, niti ja imam. Djeca su se pomirila s tim ali vidjela sam da nisu sretni. Škola je itekako osjetila našu rastavu, a i dječja raspoloženja. Znala sam da to nije pubertet kao ni meni perimenopauza. Svakog je duša boljela na svoj način.
A prijateljice, ta tema koja me natjerala podržati onaj video i zašto ovo pišem, kao da su jedva dočekale da se rastavimo.
Kad sam se rastala, postala sam jako brzo nepoželjna. Družili su se i više u parovima pa ja bez para nisam bila dobrodošla, nisu ni njihovi muževi zvali mog muža. Jedna mi je čak rekla da sad kad sam sama, nije sigurno da budem kraj njihovih muževa, al naravno kad sam je bijelo pogledala, rekla je, ma daj, pa šalim se, uopće nisi za šalu.
Baš onda kad sam mislila da će se ostvariti ono zbog čega sam ih se toliko bojala izgubiti, da će mi, ako ostanem bez muža, ostati bar one, podrška, stijena koja sam ja bila njima, počele su dogovarati druženja bez mene.
Koja bol.
Tek iza rastave shvatila sam da smo nas dvoje definitivno imali bolji brak od ijednog od onih o kojima sam godinama slušala i koliko sam čuvala odnose kojih danas nema, a nisam dovoljno čuvala nas. Još dva para iz tog društva su se kroz par godina nakon nas rastala.
Prateći vas, shvatila sam da bi naš brak bio za spasiti da sam prije naletjela na nekoga koji na te teme progovara poput vas. Progledala sam s vama, kad sam 7 godina već bila rastavljena. Znate kad?
Kad ste za Valentinovo radila radionicu za povezivanje parova. Kad sam donekle shvatila razliku između komunikacije i konekcije. Ženo, dušu ste mi izliječila. S vama sam naučila slušati i tijelo. Hvala vam beskrajno na tome.
Nakon te radionice koju sam prvo sama poslušala više p**a, izvukla si vježbe, oplakala nas opet, a time isprala i ego, odlučila sam bivšeg muža pozvati na spoj, pa taman me odbio. Najteža odluka ikad.
Bože ne vidim slova od suza dok vam ovo pišem toliko sam emotivna.
Nije me odbio, a bio je u otporu. Dogovarali smo polako spojeve za ponovno upoznavanje, djeci nismo govorili ništa ni ikome drugome, postali smo ljubavnici, opet smo se zaljubljivali ustvari. Vratili smo kako vikažete leptiriće, osmijeh duše.
Polagano smo radili sve one vježbe za povezivanje, predivne su. Toliko su duboke i teške, bodu do kosti i toliko spajaju.
Mi smo danas darga Sandra, 4 mjeseca ponovo pod istim krovom. Smatram vas glavnim medijatorom a da vi niti ne znate da postojim i zato sam se odlučila javiti.
Djeca su presretna imati nas na istom kauču, za istim stolom, u istom autu zajedno iako su sad punoljetni.
Preko nekih trećih osoba je došlo do mene šta bivše prijatljice pričaju o nama, šta nam je to trebalo, šta sam ga uzela nazad, kako je glup šta se vratio, a mi smo sretniji nego ikad.
Ovakvi, ovoliko ojačani idemo do kraja svijeta i protiv svih.
On je ljubav mog života. On je moj... I imali smo sreće da neka treća osoba nije dublje ušla u srce nikoga od nas, da se netko nije odlučio ponovo oženiti.
Radionicu o parovima čuvam i dijelim. Primjećujem da svi puno pričaju da žele promjenu a imaju vrlo malo ili ništa volje za uložiti u svoj odnos.
Trenutno pratim radionicu za samopouzdanje i polako pauniram. Smijem se sama sebi. Nije ni to lak proces.
Nekako imam osjećaj da vas imam iza sebe kao anđela s ogromnim krilima iako vas niti ne poznajem. Nadam se da ćemo se jednom upoznati uživo.
Od srca vam hvala na svemu!
I grlim vas osmijehom draga Sandra"
(ime poznato meni) ❤
Video koji je bio okidač za njezino javljanje:
https://fb.watch/JiDwXG0yJU/
Grlim vas osmijehom
Sandra
