14/05/2026
Danas ti pričam jednu osobnu priču… jer takvi smo mi ljudi — kad osjećamo da nismo jedini koji prolaze kroz nešto teško, sve postane malo lakše. I nije zato što želiš da netko drugi prolazi kroz isto što i ti, nego zato što u teškim trenucima dobro dođe netko tko te razumije.
A baš ovaj problem pogađa toliko mnogo ljudi… i tako se malo o njemu govori.
Živjela sam za svoje tijelo. Onda mi je ono reklo — dosta! 😩
Imala sam 30 godina. Bila sam gimnastičarka, cirkus artist, putovala sam svijetom radeći akrobacije. Tijelo mi je bilo alat, dom, identitet.
Onda su stigle dijagnoze:
skolioza lumbalne kralježnice, degenerativne promjene L1–L4, teška stenoza kanala na L4–L5, cervikalna hernija, osteoartritis...
Nije bilo položaja bez boli. Ne sjediti. Ne stajati. Ne hodati. Ne spavati. Noževi između kralježaka, 24 sata na dan ☠️⚰️
U bolnici su mi govorili: "mlada si i atletska, ne može biti tako loše."
Moj liječnik mi je rekao da moram biti pažljiva — ili možda više neću hodati. Lumbarna hernija pritiskala je živce koji kontroliraju sfinkter mjehura i crijeva. To nije dramatizacija. To je neurologija.
Izgubila sam sebe 🥺
Ali nisam se predala 💪🏽
Počela sam s IMS terapijom — suhe igle + električna stimulacija živca koja deblokira mišićnu tenziju. Promijenila sam prehranu: bez glutena, bez laktoze, protuupalni začini, biljni čajevi... Svaki dan vježbe — polako, milimetar po milimetar. Naučila sam hodati iznova. Sjediti s točnom pozicijom kralježnice. Disati dijafragmom. Spavati — s jastukom ispod koljena, dišući na nosu, bez okretanja 😴🥱
Danas hodam. Plešem. Spavam. Živim.
Ako ti se ovo čini poznato — bol koja ne prolazi, osjećaj da si zarobljen/a u vlastitu tijelu — napiši mi u komentare.
Nisi sam/a u ovome 💪🏽🙏🏽