26/03/2026
Ovisnost, prema medicinskoj definiciji je bolest mozga. Mozak obolio od “nečega”, postao ovisan i tjera čovjeka, njegovo fizičko tijelo, psihološko, emotivno da koristi supstance koje mu štete.
Ovisnost ostavlja posljedice na naš mozak i cijeli organizam. To je ponavljajuće štetno ponašanje, konzumiranje.
Ipak, nije oblio mozak od nečega, oboljela je duša, pa od tuda i naziv “ duševna bolest”. To duša vrišti a mi nalazimo krive načine pomoći. Tek onda oboli naše fizičko tijelo ( tu je i mozak, neuroni, neurotransmiteri...). Mi u našem lošem osjećanju tražimo spas. Razna istraživanja potvrđuju kako okolina utječe na stanje duha i uzrokuje ovisnička ponašanja. Ipak, definicija se ne mijenja, bolest mozga je i dalje uzrokom toga.
Ovisnost o alkoholu, drogi, cigaretama, hrani, šopingu, pretjeranom vježbanju, tehnologiji.. Opće su znani i okom vidljivi.
Nevidljiva, opasna ovisnost je ovisnost o emociji. Kojoj? Bilo kojoj. Onoj na koju se nakačimo, za koju smo zaključili u odrastanju da je najbolji mehanizam obrane. Usko povezano sa maskom koju navučemo u interakciji sa vanjskim svijetom. To je naučeni način na koji manipuliramo drugima kako bi sebe stavili u sigurnost. Da, nisu samo ozloglašeni narcisi manipulatori, svi smo u nekoj mjeri dok to ne odlučimo promijeniti. To nas dovodi na rad na sebi, jer nije nam ugodno, s vremenom nam život postaje teži, toksičan, a mi uporno ponavljamo i posežemo za istim ovisničkim ponašanjem koje nam čini loše. Ispod svake dominantne emocije je osjećaj koji ne živimo. Taj osjećaj pak postaje toksičan. Taloži se u određenom dijelu tijela, zaustavlja protok i dovodi do bolesti. Slikovito rečeno, svaki dan progutamo osjećaj koji ne živimo, on postaje parazit u našem fizičkom tijelu.
Dogodi se taj trenutak u radu, kada čovjek osvijesti svoju emocionalnu ovisnost i ponekad sve stane, prevlada odustajanje. Strah je prevelik, pustiti i izgubiti način funkcioniranja koji me do sada spašavao. Ta emocija postaje dio našeg identiteta. Želimo biti slobodniji ali ne želimo pustiti okov. MI se sebi takvi sviđamo ali i ne sviđamo. Možemo dugo godina tako živjeti, ipak sve ima svoj triger.
Emocija nam daje osjećaj zaštite ali nas isto tako dovodi i u problem. Bez obzira na to, mi ju i dalje koristimo, čudimo se drugima zašto su nekakvi.
Ljutnja / Bijes – ja sam najjača, zastrašujem, imam moć. Nismo si dobro s osjećajem tuge i nježnosti.
Radost / sreća – ja sam uvijek dobro, klaun u društvu, ne dijelim svoju tugu niti depresiju, anksioznost. Nismo si dobro s osjećajem tuge ili ljutnje.
Tuga - ja sam jadna, šutim i pasivno dajem do znanja, treba mi da se drugi brinu o meni. Nismo si dobri s osjećajem ljutnje i direktnošću. .
Mržnja – svi su mi krivi, šutim i pasivno dajem do znanja. Ljut sam na sve, duguju mi. Nismo si dobro s osjećajem ljubavi.
Devijanta Ljubav - samo ljubav, ja sam dobra osoba, sve volim, nikada se ne ljutim. Nismo si dobri s osjećajem ljutnje I sreće.
Strah – bojim se, ne mogu jer se bojim, svijet je opasno mjesto. Nismo si dobri s ljubavi i povjerenjem, kao ni osobnom moći.
Gađenje – svi su glupi i jadni. Nismo si dobri sa osjećajem ljubavi, radosti, tugom, nježnosti....
Pamet – ja znam najbolje, sve znam, ne odustajem u raspravama od svojih stavova i uvjerenja. Nismo si dobri s ljubavi, nježnosti,
Briga – ja se brinem o drugima. Nismo se dobri s osjećajem voljenja samoga sebe i brigom o sebi. Spasioci smo svega osim nas samih.
U ranim 20-tima, pod trigerima sve prisutno je počelo izlaziti. Iz slike je vidljivo tko sam bila. Nije to poza za sliku, to je sasvim prirodno stanje tada. Najjača i bez šljema na glavi. Stavi mi šljem, neoboriva. S čuđenjem zašto me se ljudi boje kad nikome neću ništa. Možda zato što hodam s munjama u očima i agresivnom energijom, ne bojim se ničega, vičem a ponekad bacam i stvari. S čuđenjem zašto poneki ljudi reagiraju agresivno nazad. A tada sam i privlačila puno agresije. Pa ne može tako sa mnom. Ne bojim se ničega osim plakanja. Bojala sam se i zamisliti kako bi bilo živjeti bez toga dok nisam hrabro probala. Jako lijepo je. Proces je bio da savladam plakanje kao prirodan proces propuštanja osjećaja tuge.
Snaga je u nježnosti, vlastitoj iskrenosti prema sebi.
Vanja Mikšić
holistički terapeut
[email protected]
